25.07.2017. / 21:37h Intervjui - Ekskluzivno za TV1 Jeremy Bowen

Impresioniran sam šta su ljudi uspjeli izdržati u Mostaru

Impresioniran sam šta su ljudi uspjeli izdržati u Mostaru
Jeremy Bowen, reporter BBC-a i dobitnik ovogodišnje nagrade "Mostar Peace Connection", u ekskluzivnom razgovoru za TV1 svjedoči o ratu u BiH i Mostaru. Razgovore prenosimo u cjelini:

TV1: Gospodine Bowen, kako vidite Mostar danas? Vi ste ovdje bili kao ratni reporter 1993. godine.

BOWEN: Sjećam se kako je ovaj grad izgledao tada. Sjećam se dijelova grada koji su bili potpuno uništeni. Sjećam se Starog mosta koji je tada već bio jako oštećen i blizu rušenja. Sjećam se uništenja u Starom gradu.
Sjećam se jako teških vremena, i kada prizovem tu sliku u svojoj glavi i kada pogledam grad sada, razlika je ogromna.

image-0-02-05-1f4fa305b4fb5f6cf42dc37afa03d5804f4ca351890c5519d1337d63af4fdd70-v
 
TV1: Šta Vama znači nagrada 'Mostar Peace Connection'?
 
BOWEN: Zaista sam ponosan što mi je dodijeljena ova nagrada. Također samo pomalo iznenađen, jer novinari se obično ne nalaze u društvu osoba kao što su dobitnici ove nagrade. Novinari obično čekaju napolju, po snijegu i kiši, da čuju šta će reći ti ljudi. Sjajan je osjećaj dobiti nagradu koja je dodijeljena i mnogim liderima.  Ja sam također jako sretan što me se bar neki ljudi u Mostaru sjećaju. Vrijeme koje sam proveo ovdje predstavlja važan dio mog života.

TV1: Posebno emotivan trenutak te večeri je bio trenutak kada Vam je nagradu uručio Esad Humo, jedan od glavnih aktera u vašem dokumentarnom filmu.

BOWEN: Humo je osoba koja mi je pomogla da dođem u Mostar, jer ja sam tada došao u grad pješke iz Jablanice, preko planina, skupa s vojnicima Armije. On mi je tada ispričao da je bio u Sarajevu, i da tamo nije mogao naći ni jednog novinara koji bi pristao da krene s njim i prepješači put do Mostara. On doduše nije pronašao mene,  nije me pitao da li bih išao s njim. Kada sam ja stigao, on je već bio u hotelu u Jablanici, čekao je da krene na put.  U to vrijeme trebalo je dva dana da se stigne od Sarajeva do Jablanice. Morali smo preći nekoliko linija razgraničenja. Mislim da smo se mogli voziti autom samo do Konjica, a onda smo morali hodati kroz šumu. Tu smo prespavali u jednoj kolibi, jednostavno smo pokucali na vrata i ljudi su nas pustili unutra. Jablanica je u to vrijeme bila vrlo opasno mjesto, bilo je dosta kriminala, bilo je to ratno vrijeme. Bilo je to zaista opasno mjesto. Činjenica da sam pronašao Humu predstavljala je veliku pomoć za mene. On nam je bio vodič. Unajmili smo pet konja da nose našu opremu, a mi smo pješačili. Tako smo prepješačili od Jablanice do Mostara. Tog ljeta sam dolazio nekoliko puta. U to vrijeme opsada je bila zaista snažna. On je uvijek bio od velike pomoći. Dobro je imati takvog prijatelja.

TV1: Ispričali ste priču o grmu kupine. To je bilo vrlo zanimljivo.

BOWEN: Da. Dok smo pješačili iz Jablanice, bilo je jako vruće, bio je to ljetni period, a mi nismo imali dovoljno vode. Na cijelom tom putu bio je samo jedan potok gdje se moglo napiti vode. Mi smo krenuli u zoru, i negdje predveče ja sam bio jako žedan, a pred nama je bio još dug put. Ugledao samo velike, sočne kupine u jednom grmu. Humo mi je rekao da je to vrlo opasno mjesto. Rekao je: „Hajde momci, ovdje moramo požuriti, ako nas vide, počet će pucati.“ A ja sam pomislio da ću stati i nabrati kupina. Jeo sam te kupine, sok mi je curio niz bradu. A onda su me odjednom zasuli meci, pa sam se bacio u grmlje. On je povikao da se sakrijemo i da ćemo tu ostati dok ne padne mrak. Tako sam ležao u grmlju i jeo kupine, malo spavao. Pronašao sam trenutak mira u sred tog užasnog rata.

TV1: Na neki način se može reći da vam je život spasio grm kupine.

BOWEN: Da, spašen zbog kupina. To mogu napisati na mom grobu kad konačno umrem.

TV1: Humo je jedan od primjera mostarskih boraca iz tog vremena. Sada radi u mirovnoj misiji u Ukrajini.  Da li je borba za civilizacijske vrijednosti bila važnija od borbe protiv agresora?

BOWEN: Znate, ja smatram ljudi da u istočnom dijelu Mostara nisu imali izbora. Morali su se boriti. U to vrijeme nije bilo izbora. Rat u BiH je bio jako težak. Na svim stranama je bilo i jako dobrih i jako loših ljudi. Ali mene je jako impresionirala solidarnost ljudi ovdje. Svi su bili jako aktivni, organizovani. Imali su vrlo malo hrane, ali su je dijelili. Znate, u Sarajevu je tokom opsade bilo puno korupcije. Svi se sjećamo da je postojalo jako crno tržište. Neki ljudi su se jako obogatili. Sjećam se da sam po kafićima u Sarajevu viđao momke sa ovako debelim svežnjevima njemačkih maraka, to su bili šverceri. Tako nešto nije postojalo ovdje. Ljudi su ovdje uspjeli spriječiti takvu vrstu korupcije. Mene je rad ljudi ovdje impresionirao. Bio je to jako težak posao, a oni su uspjeli izdržati.

image-0-02-05-2cfc16a4774450ef05a4083df9be6fffc491016e519e2bebd4874d40c8d45bf5-v

TV1: Kakve su bile reakcije u Velikoj Britaniji kada je izašao vaš film „Unfinished Business“?

BOWEN: Ja mislim da je film imao uticaja na neke političare i vojne zvaničnike. Zapravo znam da jeste, jer je neko kasnije radio jednu studiju koja je to dokazala. Ljudi su shvatili šta se ovdje dešava. Za ljude izvana, ratovi u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u BiH, su bili jako komplikvani. Ljudima je bilo teško da razumiju. Mislim da su do 1993. ljudi manje-više shvatili sukob između Srba i Hrvata, shvatali su situaciju u Sarajevu. Međutim, kada se počela dešavati ova druga vrsta rata u Mostaru, mnogu ljudi nisu razumjeli. Ja mislim da su moji izvještaji i film koji smo napravili malo pojasnili stvari.

TV1: Prvi put ste pokušali izvještavati o ratu 1991. godine. Nakon 1992. godine, vi ste znali sve o ovom ratu, izvještavali ste o njemu. Da li smatrate da je ovo, između ostalog, bio i evropski rat?

BOWEN: Ja apsolutno smatram da je ovo bio evropski rati i da su Evropljani trebali uraditi više da brže zaustave ovaj rat. Ljudi su zbog toga nepotrebno umirali. Evropljani, Amerikanci i NATO su mogli učiniti više, trebali su koristiti ne samo diplomatiju nego, ako je potrebno, i silu. To bi spasilo mnoge živote. Ja sam pratio rat od početka. 1991. godine sam bio u Vukovaru dok je grad granatiran. Dovezli smo se do grada kroz kukuruzna polja. Ja sam prešao Dunav i ušao u Borovo Selo gdje su Srbi bili okruženi Hrvatima. Zatim sam došao u Bosnu kada je ovdje počeo rat, a kasnije sam išao i na Kosovo. Za mene je to bilo važno, bio je to veliki dio mog života. Za mene kao Evropljanina, a ja se zaista osjećam kao Evopljanin - za mene je činjenica da Britanija napušta EU katastrofa,  bilo je veoma važno izvještavati o ratu i pokušati učiniti nešto. Ljudi ovdje su također Evropljani i ja sam osjećao da imamo mnogo toga zajedničkog. To nije isto kao kad odete u rat negdje drugo, recimo Afganistan, što sam također radio. Mi smo zapravo isti narod. Postoje neke kulturološke razlike, ali nema ih mnogo.

TV1: Kao novinar, Vi ste često imali priliku da uđete u živote ljudi, porodica koje su živjele u veoma teškim uvjetima. Pitam se, da li je bilo teško uvijek govoriti istinu, jer i ta istina je ponekad znala bila teška?

BOWEN: Da budem iskren, istina ponekad može biti teška. Neke stvari koje sam vidio ovdje...Ja sam u svojoj karijeri vidio oko 20 ratova, još uvijek idem na ratišta na Bliskom istoku, bio sam u Iraku i Siriji ove godine. Vidio sam puno groznih stvari. Sjećam se jednog incidenta u Sarajevu. Bilo je to na sahrani dvoje djece koje je ubio snajper dok su bili vani. Sahrana je napadnuta granatama sa srpskih linija. Bio sam tako ljut kada sam to vidio. Nije bitno da li se tu radi o Srbima, Hrvatima, Bošnjacima. Djeca su ubijena, a njihova sahrana se granatira. To je odvratno. Namjeravao sam elaborirati to u svom izvještaju, ali sam se u posljednjem trenutku predomislio. Umjesto toga, predstavio sam samo činjenice. Desilo se to, to i to. I to je bilo puno snažnije od izražavanja mog mišljena.

TV1: Ili emocija.

BOWEN: Da, jer nisam ja tu bitan. Ne radi se tu o mom mišljenju i mojim emocijama. Ja sam ljudsko biće, imam puno emocija, kao i svaka druga osoba. A što je čovjek stariji, ima i sve više mišljenja.

image-0-02-05-bebdca583fdd6660a00cf12193533a108dda1f0c4389c67988317df127eac489-v

TV1: Da li je teško nositi se s emocijama u ratu kada ste ratni reporter?

BOWEN: Da, to može biti teško. Znate, neki moji prijatelji su poginuli. Neki prijatelji i kolege su poginuli izvještavajući o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Jedan kolega je ubijen u Libanu od strane Izraelaca dok sam ja bio s njim. To je bilo jako loše. Bio je to najgori dan mog života i posljednji dan njegovog života. Kao rezultat toga, doživio sam psihičke traume, to me nije sramota priznati. Ako ste ljudsko biće, i ako stalno gledate grozne stvari, to će imati uticaja na vaš život. Da to nije tako, bili biste od kamena.

TV1: Na to se čovjek ne može navići?

BOWEN: Na određen način se može navići. Mogu funkcionisati jako dobro. Recimo ove godine sam bio u Mosulu. Mosul je zaista bio težak. Ulične borbe. Proveo sam nekoliko sedmica sa iračkim specijalnim snagama. Bilo je fizički naporno. Ipak ja imam 57 godina. Kad sam radio u Mostaru, imao sam puno kose, sada nemam. Ali ipak, još uvijek sam u dobroj formi. Fizički je bilo ok, ali bilo je opasno u svakom trenutku. Bilo je kao ovdje. 1993. godine u Mostaru ste mogli biti ubijeni bilo gdje. Nije bilo sigurnog mjesta. U Mosulu je bilo slično. Emotivno, bilo je veoma naporno. Ali mogu funkcionisati, mogu obavljati svoj posao. Međutim, to će se zasigurno odraziti kasnije na nečemu drugom u mom životu.

TV1: Vi ste također svjedočili pred Haškim tribunalom. Vaši novinarski izvještaji su često korišteni kao dokazni materijal. Sinoć ste rekli da je to jedan od razloga zašto se isplatilo biti ratni reporter na ovom području.
 
BOWEN: Neki ratni reporteri odbijaju da sarađuju s Tribunalom. Ne žele svjedočiti. Smatraju da bi to na neki način umanjilo njihov novinarski kredibilitet. Ali ja nisam svjedočio ni o čemu o čemu nisam već izvještavao u to vrijeme. Film „Unfinished Business“ je korišten kao dokazni materijal. Izvještaj o sahrani u Sarajevu koja je granatirana je također korišten. Zbog toga mi je drago što sam taj izvještaj odradio na vrlo jednostavan, jasan način, samo činjenice. Kao što sam rekao sinoć, mi ulazimo u živote ljudi u užasnim momentima. Ponekad je to najgori dan njihovog života, ili čak posljedni dan njihovog života. Mora postojati razlog zašto to radimo. Nije to samo zabava. Nije to samo da bismo ljudima kod kuće rekli: „Pogledajte, to je ta užasna priča. O moj Bože, baš smo sretni što se to ne događa nama!“ Mora postojati nešto više od toga. Jedan od klišeja o novinarstvu je da ono predstavlja prvi nacrt historije. Ja se s tim slažem, ali osim toga, informacije koje sam ja prikupio su iskorištene na konstruktivniji način. Ja smatram da je proces u Hagu bio veoma važan u smislu izgradnje nove države ovdje. Ako imate državu u kojoj su se desile loše stvari koje niko ne istražuje, to zadržava otrov u državi. Važno je da postoji proces, da ljudi koji su počinili užasne stvari budu kažnjeni, i što je najvažnije, da postoje detaljne informacije o tome šta su uradili. Sjećam se da sam izvještavao o etničkom čišćenju Istočne Bosne od strane Srba. Bio sam jako zainteresovan za jedno suđenje na kojem je pokazan jedan dokument srbijanske obavještajne službe iz Beograda koji je ustupljen Tribunalu, i koji je u potpunosti potvrdio naše izvještaje iz tog perioda.

TV1: Gospodine Bowen, kakvi su vaši planovi za budućnost? Da li ćete uskoro krenuti u neki novi rat?

BOWEN: Ja sam trenutno urednik za Bliski istok na BBC-u. To znači da sam ja glavna osoba koja pokriva Bliski istok. Nažalost, Bliski istok je pun tratova. Ja ne volim baš ići u rat. Nekada, dok sam bio mlađi, smatrao sam da je to uzbudljivo. Doživite užasne trenutke, ali doživite i sjajne trenutke. U ratu vidite ono najgore od ljudje prirode, ali i ono najgore. To zna svako u ovoj zemlji ko je preživio rat. Ako bih mogao birati, ne bih volio vidjeti više ni jedan rat. Nažalost, radim na Bliskom istoku, a Bliski istok je pun rata, tako da ću vjerovatno ići u Jerusalem za sedmicu ili dvije ako se sukobi tamo nastave. Također moramo opet ići u Irak, vjerovatno u blizinu Mosula, zatim u Siriju, u Raku. U određenom trenutku ću morati ići u Libiju gdje također vlada rat, zatim u Egipat koji je policijska država. Umorim se samo razmišljajući o tome.

TV1: Dakle, odgovorje da.

BOWEN: Odgovor je da. Namjeravam nastaviti raditi, napisati još nekoliko knjiga. To je moje zanimanje. Imam još mnogo godina pred sobom. Moram raditi nešto.


 
(Vijesti.ba)