13.07.2017. / 11:27h Komentari - Fadil Novalić

BiH zna pružiti ruku i poslije genocida

BiH zna pružiti ruku i poslije genocida
Bio sam u Srebrenici više puta: i to ne samo 11. jula. Ovdje sam rukovodio otvaranjem pogona Cimosa, pa Preventa, radio sam sa ovdašnjim radnicima, družio se, upoznavao mjesta i ljude.

Prolaziti pored Potočara, gledati hiljade bijelih nišana, je uvijek bilo bolno. Ovo je jedan od onih prizora na koje se čovjek jednostavno ne može naviknuti. Puno sam vremena proveo sa Srebreničanima i znam da se iza svakog od njih krije neka posebna priča o julu 1995.
 
Samo ponekad ona izađe na vidjelo u razgovoru i natjera nas da zašutimo. Jednom prilikom sam sa poznanikom iz Srebrenice prolazio pored Zelenog Jadra i vidio ljude koji love ribe. Pomalo sam se iznenadio i pitao ga ima li uopšte riba u ovoj rijeci. „Ne znam sad, ali 1995. su bile“, odgovorio je. 
 
Nije mi morao objašnjavati zašto zna za ribe 1995. Upravo tada, upravo ovom trasom, išao je put spasa i bijegom kroz Zeleni Jadar je i moj poznanik sačuvao svoj život.
 
Otići ove godine na Marš Mira dalo je svemu što sam ikad čuo o Srebrenici jednu sasvim novu dimenziju. Na svakom ćošku pojavljivali su se tragovi onih koji svojih priča ne mogu ispričati.
 
Put marša je zapravo put njihovih grobnica jer nema uzbrdice, skretanja, livade na kojoj neko nije ubijen. Neki još uvijek nisu pronađeni, a među nama ima onih koji još uvijek traže. Pitam nenu koja kao da uopšte ne osjeti vrućinu, zar u ovim godinama marš nije preveliki izazov? „Nisam uopšte umorna“, odgovara. Negdje na tom putu je nestao njen muž. Prolazi ga svake godine, kaže, da barem na trenutak osjeti njegovu bliskost.
 
Pored mene išli su oni koji su imali sreću. Njihove priče su pune boli. Ovdje je pala granata. Ovdje sam ostavio brata jer on više nije mogao ići dalje. Ovdje sam posljedni put vidio školskog druga. Iz cijelog razreda preživjelo je samo nas dvoje. Ovdje sam zaspalo ocu u krilu. Kad sam se probudio njega više nije bilo. Mene je sakrio u lišću, a svoj život je žrtvovao.
Poseban utisak ostavlja to što preživjeli tokom marša igraju ulogu vodiča, ili bolje rečeno: „vodiča kroz zlo“.
 
Zlo je opipljivo. Kad zastajemo na pauzu, da popijemo malo vode i pojedemo nešto, prvo čega se sjetim je da 1995. oni nisu imali ni vode i hrane. Pogledam desno. Stojimo kraj jedne masovne grobnice. Tu gdje mi pravimo pauzu su prije 22 godine bačena tijela Srebreničana. Kakav nevjerovatno jeziv prizor postajemo sami sebi u trenutku dok odmaramo na mjestu gdje je neko ubijan. Ne mogu se oteti utisku da smo se mi Bosanci i Hercegovci pomalo navikli na sopstvena stradanja. Svaki dan u Sarajevu prolazimo pored ruža na trotoarima sasvim ravnodušni.
 
Grobnice na putu marša podsjećaju nas da te svakodnevne opomene ne smiju nam postati „svakodnevnica“.
 
Ulazak u Potočare je poseban. Odajemo počast žrtvama, ali i sudjelujemo u povratku ljudi koji su odavde krenuli u bijeg od sigurne smrti. Meni je teško, a ne mogu ni zamisliti kako je njima. „Plačem svaki put“, govori mi jedan od preživjelih koji u Maršu mira učestvuje svake godine.
 
I zaista nije moguće ne zaplakati. Priznajem da nisam htio govoriti u Potočarima jer svaka riječ izrečena na ovom mjestu zvuči banalno i nepotrebno. Nakon što je kolona stigla na odredište posumnjao sam da ću uopšte biti u stanju da otvorim usta, takav se teret emocija srušio na sve nas.
 
Ali nije bilo ni moguće da ne osjetimo da je ovo jedan važan trenutak pobjede nad zlom. Divim se Srebreničanima. Nakon svega što se dogodilo smogli su snage da se vrate. Pogledali su u lice onima koji su u genocid bili ponekad direktno involvirani. Nekima su ti ljudi čak i postali komšije.
 
Neki su, vjerovatno, čak i otišli u ribolov na ovaj isti Zeleni Jadar u kojem su 1995., izgladnjeli, golim rukama pokušavali uhvatiti ribu da išta pojedu.
 
Rekao sam u Potočarima da Marš mira simbolizuje veliku pobjedu nad zločinima i zločincima. Svake godine hiljade običnih ljudi i stotine preživjelih donose u Srebrenicu ne osvetu već upravo mir.
 
Ponosan sam što sam ove godine imao priliku da budem tu sa njima i ponosan sam što je Bosna i Hercegovina zemlja koja zna pružiti ruku i poslije genocida.


Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove portala

 

Fadil Novalić

(N1)


Komentari - Ukupno 12

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!

Top 10 komentara


guest1499947476 13.07.2017. 14:04
Samo raspad i svako sebi.
guest1499987150 14.07.2017. 01:05
Realno i jedino moguce rjesenje.
guest1500020906 14.07.2017. 10:28
CIM PRESTANE INFUZIJA OD MMF I MZ TO JE TO
Prikaži još