02.07.2017. / 22:00h Intervjui - Aleksandar Savanović za Vijesti.ba

RS je geografski, a srpski narod kulturološki, dio Evrope i logična je politika jačanja evrointegracija

RS je geografski, a srpski narod kulturološki, dio Evrope i logična je politika jačanja evrointegracija
Potrebna je jedna vrsta makroekonomske politike koju smo mi nazvali »ekonomski patriotizam«, a koja se sastoji u inteligentnom kombinovanju intervencionizma/protekcionizma s potpunim tržišnim otvaranjem. Ona je neposredni odgovor na problem gubitka ekonomskog suvereniteta. Potreban je i radikalan zaokret u konceptu uprave ka nekoj vrsti veće decentralizacije RS-a. Naime, u prethodnoj deceniji SNSD je provodio snažnu politiku centralizacije u svim segmentima političkog, pa i društvenog života. Ona se pokazala iracionalnom i neefikasnom kako u upravnom tako i u političkom smislu, i očito ju treba promijeniti.U RS su sve popularniji mitovi o nekoj vrsti evroazijske unije, što je s tačke gledišta RS-a potpuna besmislica. RS je geografski, a Srpski narod kulturološki, dio Evrope i logična politika je jačanje evointegracijskih procesa, istakao je u razgovoru za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović.

VIJESTI.BA: Prije tri godine u jednoj analizi ste konstatovali da je Republika Srpska uveliko izgubila svoj ekonomski suverentitet? Sa ove vremenske distance, šta je ostalo od tog ekonomskog suvereniteta, i šta vidite kao posljedicu potpunog gubljenja istog,obzirom da se ekonomska situacija nije popravila?

SAVANOVIĆ: Ta je ocjena proizašla iz jedne opsežne analize ekonomskopolitičke situacije u Republici Srpskoj, a koju sam, zajedno sa svojim saradnicima, sproveo za potrebe predsjedničke kampanje g-dina Ognjena Tadića iz 2014.god. Objavljena je u više tekstova kako u dnevnopolitičkoj publicistici (npr: http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bih-i-republika-srpska/vladavina-snsd-i-ekonomski-suverenitet-republike-srpske.html )  tako i u naučnim radovima (npr: http://iises.net/proceedings/12th-international-academic-conference-prague/table-of-content/detail?article=economic-sovereignty ili: http://www.redete.org/doc/Fourth-REDETE-Conference_web.pdf ) Nažalost ta se ocjena pokazala tačnom i Republika Srpska nastavlja da se zlopati u nekoj vrsti zamrznutog stanja, sa konstanto rastućom negativnom tendencijom svih ključnih makroekonomskih pokazatelja. Suština je da se vlada u prethodnoj deceniji nedomaćinski ponašala krčmeći resurse republike. S jedne strane, pribjegavalo se rasprodaji bazičnih resursa ovog društva (poput npr. Telekoma) i/ili davanja pod koncesije rudnih bogatstava. S druge strane konstantno je provođena politika kreditnog zaduženja Republike, a podatak da sljedeće godine dolazi na naplatu rata koja iznosi više od 900 miliona BAM je alarmantan pokazatelj razmjera te pogubne politike. Problem je što tako dobijen »laki« novac nije racionalno korišten u razvojne programe već je krčmljen bez jasne vizije makrokeonomske politike. Vlast u RS se ponašala poput »pijanih Rokefelera« trošeći bez reda i smisla, kao da ne postoji sutra. Nažalost, to sutra je došlo i mi smo sada u situaciji da se budžet ne može održati bez snažne intervencije spolja, ili bar bez opsežne promjene ročnosti sadašnjih obaveza. U oba slučaja teret se, rekao bih krajnje nemoralno, prebacuje na buduće generacije. Moje je mišljenje da je vlada gospođe Cvijanović najnekompetentnija Vlada u istoriji RS, a posljedice njenog pogubnog djelovanja će se osjetiti decenijama. Nama će pod povoljnim okonostima trebati najmanje decenija da se oporavimo od onoga što je vlast (u periodu 2006-2016.) uradila. Ono što još više boli u cijeloj toj priči je da je time propuštena jedna izuzetno povoljna istorijska situacija za RS. Naime, ako se sjećate, nakon prodaje Telekoma, Republika Srpska je praktično imala na raspolaganju dupli budžet, dok je u Federaciji bila na dnevnom redu kriza finansiranja komplikovane kantonalne strukture. Čak je tada, ozbiljno ili ne, razmatrana ideja da RS otkupi dug Federacije, sa svim političkim benefitima koji bi iz toga proizašli. Sada smo u situaciji da vlada RS moli partnere u Sarajevu da usvoje zakon o akcizama da bi dobila sredstva za finansiranje tekućih obaveza.
 
VIJESTI.BA: Kako ste u tome kontekstu vidjeli insistiranje vlasti Republike Srpske na usvajanju Zakona o akcizama kao jednog od uslova dobivanja tranše MMF-a' Vlast u RS-u tvrdi da je situacija stabilna.
 
SAVANOVIĆ:
Sadržaj vašeg pitanja logična je i neposredna posljedica prethodno konstatovane situacije gubljenja ekonomskog suvereniteta. Naime, političke konsekvence ekonomske zavisnosti su više nego očite. Zakon o akcizama samo je jedan od markera. Još je dramatičniji primjer Zakon o radu, koji je jedan od strateških zakona i u suverenim državama normalno se usvaja u procesu tripartitnih pregovora između poslovne zajednice, sindikata i vlade. Međutim, pritisnuti potrebom za novcem MMF-a, Vlada RS je bila prinuđena da usvoji jedan zakon koji je naišao na veliko protivljenje i čak dramatične proteste sindikata. To znači formula gubljenje suvereniteta: čak i jedan strateški zakon RS više nije u stanju da donese samostalno, »voljom naroda« iskazanoj u predstavničkom tijelu, već to mora da uradi po diktatu nekih spoljnjih, formalnih ili neformalnih, aktera poput MMF-a. Time se samo manifestuje dobro poznata stara istina da je »svaka politika zapravo ekonomska politika«. Posljedice destruktivnog ponašanja u području ekonomije imaju, naravno, snažne političke posljedice. Vlada još uvijek uspijeva održati sistem na nogama, ali restrikcije su prisutne na sve strane. Recimo, prvi put u poslijeratnoj istoriji RS-a Vlada nije bila u stanju da podrži naučne publikacije ili mobilnost naših naučnih radnika. Prema zvaničnim podacima u RS je 2009 godine bilo zaposleno 68000 mladih, a 2015 god. 61000. To znači da je godišnje 1000 mladih ljudi ostajlo bez posla (ili napuštalo zemlju).


VIJESTI.BA: Kakvu političku agendu opozicija u Republici Srpskoj mora da nametne, kako bi došla u poziciju da ostvari pobjedu. Čak iz redova opozicije ističu da uglavnom reaguju, a da nema proaktivne politike. U čemu Vi vidite prostor za proaktivniju politiku, a sa druge strane šta još uvijek u tome smislu vlastima RS-a ostaje kao političko-retoričko oružje.

SAVANOVIĆ: Moje je mišljenje da je agenda, koja je usvojena kao programska deklaracija SDS-a 2015. godine (a koji je kasnije u velikoj mjeri bila i agenda Saveza za promjene), pravi okvir za djelovanje. I sam sam učestvovao u izradi tog dokumenta. I dalje smatram da je to kredibilna, realistična i racionalna politička agenda na kojoj treba insistirati, uprkos neuspjehu da se nametne i sprovede u praksi. Radi se o pet strateških orijentacija. Prvo, to je vladavina prava i pravna država. RS kao i BH su po mnogim pokazateljima najkorumpiranije društvo u Evropi i šta može biti prirodnije nego da se insistira na borbi s tim pošastima. SDS je na više načina pokušao s tom politikom. Tako je npr, na insistiranje upravo g-dina Tadića, predložen zakon o porijeklu imovine, ali, očekivano, nije prošao kroz Narodnu skupštinu. Međutim, najveće nade polagane su u instrumente koji će biti na rasolaganju nakon osvajanja vlasti na državnom nivou. Ispostavilo se da nije bilo kapaciteta da se niti jedan od tzv »velikih« slučajeva sprovede do kraja, i politika borbe protiv kriminala i korupcije doživjel je potuni debkal.
 
Nedavno je to ministar Mektić obznanio i javno kada je rekao »nema Pandore«, ostao je »samo slučaj protiv g-dina Čauševića.« Druga važna strateška orijentacija bila je politika kompromisa s političkim predstavnicima druga dva naroda. To je takođe logična politika s obzirom da je BH jedno od najpodjeljenijih društava u Evropi, a politika stalnog proizvođenja konflikta i kavge oko velikih nacionalnih pitanja očito nije davala nikakve rezultate. Umjesto da se beskonačno iscrpljujemo pitanjem »ko je počeo rat« trebalo je, a treba i dalje, da se posvetimo stvarnim problemima građana. Ni ta politika nije urodila plodom prije svega zbog neadekvatne reakcije političkog Sarajeva. Mislim na događaje oko 9. januara i revizije presude protiv Srbije za genocid. Kao posljedica toga mi se i dalje bavimo svime osim onim što treba. Treće, to je jedna vrsta makroekonomske politike koju smo mi nazvali »ekonomski patriotizam«, a koja se sastoji u inteligentnom kombinovanju  intervencionizma/protekcionizma s potpunim tržišnim otvaranjem. Ona je neposredni odgovor na problem gubitka ekonomskog suvereniteta koju sam prethodno objasnio. Četvrto, to je radikalan zaokret u konceptu uprave ka nekoj vrsti veće decentralizacije RS-a. Naime, u prethodnoj deceniji SNSD je provodio snažnu politiku centralizacije u svim segmentima političkog, pa i društvenog života. Ona se pokazala iracionalnom i neefikasnom kako u upravnom tako i u političkom smislu, i očito ju treba promijeniti. Peto, to je strateška orijentacija ka evropskim integracijama. U RS su sve popularniji mitovi o nekoj vrsti evroazijske unije, što je s tačke gledišta RS-a potpuna besmislica. RS je geografski, a Srpski narod kulturološki, dio Evrope i logična politika je jačanje evointegracijskih procesa.  
 
Nažalost, usljed neupjeha da provede i afirmiše te politike, SDS je, čini mi se, i sama odustala od njih i ide ka tome da preuzme dodikovsku agendu. Volio bih da griješim ali vrijeme će pokazati. Prošle godine sam svjedočio jednom oporom događaju kada je gospodin Mladen Bosić na Glavnom odboru podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke s obrazloženjem (parafraziram): »Ja vjerujem u ove politike, ali na žalost, narod im nije dao podršku na izborima a mi nismo uspjeli da ih nametnemo. Ja i dalje vjerujem u njih i zato podnosim ostavku«. Usljedio je pljesak odobravanja!! – koji sam ja razumio kao odustajanje stranke od tih politika. Po mom mišljenju to bi bilo pogubno i svelo bi opoziciju u RS na lošiju kopiju režima ili na nivo političke ikebane Režima.
 
To bi zapravo bilo mnogo pogubnije nego što izgleda – Naime, RS se, po mom mišljenju, trenutno nalazi u dramatičnoj situaciji da ostane bez stvarne i realne opozicije, alternative postojećem režimu. Time bi se stvorila neka vrsta crnogorskog scenarija u kome bi režim sam proizvodio fiktivnu opoziciju, a stvarno bi se RS našla u situaciji »zarobljenog društva«. Bojim se da lideri opozicije (uz možda samo nekoliko izuzetaka) uopšte ne razumiju i nisu svjesni težine sadašnje situacije. Gledajući, na primjer, šta radi SDS trenutno, meni se čini da se stranka bavi isključivo samom sobom (i beskonačnim unutarstranačkim izborima koji nikako da se već jednom privedu kraju) i odaje utisak kao da se nalazi na drugoj planeti. Nadam se da griješim i da neka agenda postoji, ali vrlo sam skeptičan. Kakvo je sada raspoloženje naroda, mislim da opoziciji prijeti opasnost da doživi pravi debakl. To ne mora da se desi, i ima još sasvim dovoljno vremena da se sabiju redovi i konsoliduje stanje. Vrlo brzo ćemo moći da vidimo da li se to i događa.
 
VIJESTI.BA: Politička teorija je Vaša uža naučna oblast.Kakva su Vaša razmišljanja o konsocijacijskom modelu državnog uređenja. Konoscijacija se često preporučuje kao moguće ustavno riješenje. Međutim ako pogledamo Evropu ne postoji država koja je više uređena na tom modelu od BiH. Da li su u BiH ustavom nedovoljno zaštićena kolektivna prava ili ne?
 
SAVANOVIĆ
: Mislim da je konsocijacija jedini model koji može biti realan u sadašnjoj BH. Ne mogu se složiti s vašom ocjenom, postoji veliki broj država i u Evropi i širom svijeta koji primjenjuju neku vrstu jače ili slabije konsoscijacije i vrlo dobro funkcionišu. Ja načelno nisam pretjerani fan tog modela. Sebe smatram republikancem i upravo pišem knjigu Teorija Republike, u kojoj će jasno biti analizirano zašto republika logikom stvari, mora biti shvaćena ka građanska. Međutim, teorija je jedno a stvarnost drugo. Imajući u vidu istoriju ovih prostora sasvim je jasno da građanski model ne može biti preslikan u praksi i da bi to neminovno vodilo konfliktima. Najznačajniji teoretičar konsocijacije – Arend Lajphart, jako je to uvjerljivo objasnio u svom kapitalnom djelu Modeli demokratije, kada zaključuje da je konsocijacija nužna u »podijeljenim (etnički, jezički,religijski) društvima«. Konsocijacijski model pati od svojih manjkavosti – spor je, skup itd, ali je nužan u sadašnjoj BH realnosti, a ja mislim da će biti nužan i doglednoj budućnosti. Kada govorimo o manjkavostima konsocijacije treba vrlo jasno razlikovati šta je prouzrokovano unutrašnjim sadržajem tog modela a šta njegovom zloupotrebom. Na primjer, ja ne mislim da je ključni problem što u Domu naroda postoji mogućnost entitetskog veta (koji je u Domu naroda de facto i etnički veto), već što se ta mogućnost ponekad zloupotrebljava u dnevnopolitičke svrhe.

VIJESTI.BA: Doktorirali ste na temu redukcije države i objavili knjigu »ANARHOKAPITALIZAM- POLITIČKA FILOZOFIJA ANTIDRŽAVNOG kapitalizma«. Šta je po Vašem mišljenju danas argument za državu ili protiv države ( u ekonomskom smislu), kada imamo u vidu da državnim vlasništvom upravljaju stranačke strukture i da je upravo državno/ javno vlasništvo izvorom mnogih problema?

SAVANOVIĆ: Radi se o tome da je model predstavničke demokratije očito u fazi duboke i suštinske krize. Centri moći u stanju su da zaobiđu narod, tj parlamente i da odluke donose skriveni i iza zatvorenih vrata. Model predstavništva je, čini se, obesmišljen, jer su „narodni“ poslanici svedeni na puko aklamaciono tijelo koje glasa po diktatu eksternih faktora. U tom kontekstu ja razumijevam revolucionarni karakter događaja građanskog otpora, naročito u Sjedinjenim državama, poput Occupy pokreta, Anonymous-a, građanskog revolta u Fergusonu, te slučajeva kao što su Wikileaks i Edward Snowden. Mislim da će oni na kraju dovesti do promjene političkog sistema ka njegovoj većoj demokratizaciji i transparentnosti. Naprosto tzv. „demokratski raskorak“ – raskorak između političkih odluka i građana (koji moraju biti krajnji izvor suverenosti) je isuviše velik. Kao reakcija i svojevrsna pobuna protiv establišmenta dogodio se uspon populizma, pa i vulgarnog i rasističkog nacionalizma, širom Zapada. Pobjeda Trampa posebno je šokantna. Međutim, time se jedna ozbiljna politička bolest – otuđenje institucija, tretira lijekom koji je još gori od bolesti – populizmom, demagogijom i rasizmom. Ja se nadam da ćemo svi zajedno biti dovoljno pametni da naučimo, iz bolne istorije XX vijeka, kuda to vodi.
 
Što se tiče našeg lokalnog nivoa, on samo, u još grubljoj formi, preslikava ovu generalnu krizu. I ovdje je jeftini nacionalizam, pa i šovinizam, najprodavaniji politički proizvod. On je jako dobro pokriće jer ne samo da omogućava osvajanje vlasti, već i oslobađa odgovornosti da se vlast vrši odgovorno i u interesu građana. Čim neka firma propadne, ili se u njoj otkrije korupcija/kriminal, vlastodršci se sjete da je nacija ugrožena od „drugog“ pa slušamo jeftine kvazinacionalističke tirade. Nažalost, narod još uvijek toleriše tu vrstu ponašanja, a dokle će, ja zaista nisam u stanju da procjenim. Istorijsko iskustvo pokazuje da to može trajati jako dugo, generacijski čak.
 
Razgovarao: Nihad Hebibović
 
(Vijesti.ba)