11.06.2017. / 15:30h Komentari - Nihad Hebibović za Vijesti.ba

Zbog čega je građanska država politički nekorektan pojam?!

Zbog čega je građanska država politički nekorektan pojam?!
Međunarodna zajednica već proteklih deset godina igra ulogu pasivnog posmatrača političkih prilika u Bosni i Hercegovinu. Tu pasivnost svojim mandatom ponajbolje je najavio tadašnji visoki predstavnik Kristijan Švarc Šiling, koji je svojom pojavom, uz dužno poštovanje prema njegovoj ličnosti i angažmanu, odisao nadolazećim „zimskim snom“ Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Pasivnost Međunarodne zajednice i (ne)uplitanje u goruću političku problematiku sama po sebi nije nešto što je isključivo dobro ili loše. Istina je da Međunarodna zajednica propustila niz prilika da odlučno reaguje. Međutim, uvijek treba uzeti u obzir i to da je nedostatak čvrstog reagiranja ujedno i test sposobnosti Bosne i Hercegovine da se pred izazovima destabilizacije održi na vlastitim nogama.

Takav defetistički položaj Međunarodne zajednice spram delikatnih momenata drugog dijela postdejtonske historije Bosne i Hercegovine, dakle od 2006.godine na ovamo, nužno je doveo do jačanja separatističkih političkih intencija, prije svega u Republici Srpskoj - prvo najavom referenduma o Sudstvu i Tužilaštvu, potom provođenjem referenduma o neustavnom „ 9.januaru Danu RS-a“, a zatim u posljednje vrijeme i izlaskom priče o revitalizaciji „Herceg Bosne“ sa margina političkog na polje mejnstrim politike.

Sa druge strane politike koje se zalažu za opstanak Bosne i Hercegovine, ne samo načelno nego i suštinski, u proteklih deset godina, za razliku od gore pomenutih politika nisu uspjele da u javni prostor inauguriraju bilo kakav politički sadržaj koji ne bi bio reakcija na pomenute politike, nego sadržaj koji nemeće javnu diskusiju. Potpuni primat u dnevno-političkom životu preuzele su politike koje kao svoj drugoročni strateški cilj vide disoluciju države, ili u blažem smislu potpunu etničku podjelu, što je osnov novijih antievropskih prijedloga izmjena i dopuna Izbornog zakona. Te politike su politike koje nameću dnevni red i tempo političkog života, dok sa druge strane tzv. probosanska politika u pravilu nije ništa drugo nego izraz nemoćne reakcije na pomenute inicijative.
 
Ono što je separatistima i zagovaračima etničkih podjela uspjelo, a na čemu im se, ako ćemo pošteno, treba čestitati, jer se politički protivnik uvijek mora poštovati, jeste i to da su pored vlastitih matrica, čitavoj probosanskoj politici, bilo nacionalnoj ili građanskoj uspjele da imputiraju čak i one političke pozicije koje takva politika i ne zastupa. Jednim ofanzivnim pristupom njima je uspjelo da tzv. probosanskoj politici imputiraju unitarističke pozicije. Taj „unitarizam“, razumije se nije ništa drugo nego „prangija“ sa kojom secesionističke politike i njihovi akademski krugovi uspješno pokušavaju da opravdaju svoje secesionističke ciljeve i planove. I to ne samo da opravdaju nego i da u jednom retoričko-političkom nadmetanju uspostave ofanzivu.
 
Iako u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji nijedna relevantna politička opcija, ni bošnjačka, ni probosanska (građanska) niti bilo koja treća koja se zalaže sa ukidanje entiteta, što je valjda preduslov unitarističke politike, uprkos tome, secesionisti, i politički, i intelektualni i medijski, pa čak i oni koji nisu za bilo kakav secesionizam (naročito intelektulani) kao pokvarene ploče, uvijek i iznova, govore o tome strašnom unitarizmu. Taj spočitavajući unitarizam postao je obilježje svake politike koja rezolutno odbija mogućnost raspračavanja države. Dakle tzv. probosanska politika uopće nije izraz vlastitih projekcija nego je ona definirana od strane njenih političkih protivnika.

Stoga se nameće pitanje, do kada će njen sadržaj oblikovati politički suparnik a ne ona sama? Možda do onog trenutka kada se shvati da je nužno odbaciti svaki oblik defanzivne politike ukoliko se želi sačuvati opstojnost države, do onog trenutka kada će se iz jedne defanzive politike preći u političku ofanzivu. Možda je u konačnici potrebno strašnu optužbu za unitarizam ne samo prihvatiti nego je razviti u onoj mjeri da ona bude ta politika koja iritira ne politika koju se iritira.
 
Sa takvom političkom ocjenom slažu se i pojedini analitičari i dobri poznavaoci domaćih prilika. Dr Zlatko Hadžidedić, tvrdi da će bez takve politike secesionisti uvijek biti u prednosti.
 
„U svakom slučaju bilo bi korisno da se pojavi takva snaga, kako bi se stvorila ravnoteža na političkoj sceni. Bez takve ravnoteže, jasno je da secesionisti koji izmišljaju fantomski unitarizam imaju veliku prednost, jer su uvijek u prilici da svaki svoj potez praktično izvedu bez stvarnog otpora koji bi dolazio sa druge strane političkog spektra, a da pri tome svoje destruktivno djelovanje legitimiraju tobožnjim strahom od nepostojećeg „unitarizma“. Također, bilo bi korisno da se pokaže da navodni „unitaristi“, poput, recimo, SDA, zapravo nisu nikada bili dosljednoni na pozicijama odbrane teritorijalnog integriteta BiH, a pogotovo nisu zagovarali nikakav „unitarizam“, kaže Hadžidedić.
 
Sličnog je razmišljanja i profesor Enver Kazaz koji ističe da treba skinuti stigmu sa pojma unitarizma.

„Naime, unitarizam znači funkcionalnu zemlju sa jednakim pravima svih građana, i on sam po sebi ne bi isključivao ostvarenje etničkih prava. Suprotan pojam od unitarizma nije federalizam kako hoće reći HDZ nego zapravo secesionizam. Kada bi se ozbiljno promotrile političke partije u Bosni i Hercegovini moglo bi se slobodno konstatirati da nijedna ne zagovara unitarna načela, a "unitarizam" služi kao dobra propagandna parola za intelektualnu zajednicu sklonu Čoviću, koja propagira neku fantazmu o Bošnjacima kao velikoj prijetnji hrvatskoj etničkoj skupini“, mišljenja je Kazaz.
 
Danas je u Bosni i Hercegovini, državi koja teži članstvu u Evropskoj uniji, toj zajednici građanskih država, politički nekorektno zastupati ideju građanske države, dok sa druge strane politički nerealni zahtjevi za separtizmom i etničkim podjelama nameću se kao realnost upravo zbog defanzivne političke pozicije onih koji stoje na liniji odbrane državnog suvereniteta. Ako se taj odnos u budućnost ne promjeni u korist države Bosne i Hercegovine, nje će biti sve manje, a nestanak države kao takve proći će neopaženo, kao da se apsolutno ništa desilo nije.
 
Stoga, imajući u vidu to da ako su se nekad u okolnostima rata morali praviti negativni kompromisi, danas je svako odustajanje od ideje građanske države davanje koncesija onima koji očito priželjkuju njen raspad. Ako uzmemo u obzir i to da na ovim prostorima, definitivno nisu mogući nikakvi sukobi koji bi se poveli odavde i sami od sebe, protivno je svakoj elementarnoj logoci voditi defanzivnu, to jest ne voditi nikakvu proaktivnu agresivnu građansku politiku. Kritičari takvog pristupa zasigurno će prebaciti to da se ne radi o realnoj politici. Njih bi trebalo pitati za realnost politike Milorada Dodika koja u svojim programskim dokumentima ima plan o otcjepljenju, ili realnost politike Dragana Čovića koja se poistovjećuje sa politikom Mate Bobana o priključenju „Herceg Bosne“ Hrvatskoj.
 
Kritičari će također prebaciti da bi takva politika stvarala tenzije, onemogućavala ekonomski razvoj, jednom riječu da bi bila bespotreba provokacija. To upravo treba i biti provokacija, jer u političkoj prednosti uvijek je onaj ko provocira a ne onaj ko je isprovociran. Potrebno je dakle ne samo retorički nego i programski provocirati političkog protivnika, dovoditi ga do krajnjih granica kada će se usuditi da izvrši direktni napad na državu koji jedino može završiti katastrofom po njihove političke pozicije. Rata neće biti. Mir je naše oružje. Unitarizam i građansku državu mora se prigrabiti čvršće nego ikad.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
 
(Vijesti.ba)


Komentari - Ukupno 166

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još