10.06.2017. / 17:19h Komentari - Boris Dežulović

Akcija Stadion

Akcija Stadion
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic

Piše: Boris Dežulović

Elem, prepirali se u kafani Sarajlija i Mostarac - hem Sarajevo ovo, hem Mostar ono, pa Sarajevo ovako, pa Mostar onako - sve dok Sarajlija nije izvukao krunski argument: “Vi ste ba kasaba, kod nas na Koševu svirali U2. Halo, U2!” “’Ta će Koševo”, odmahnuo na to rukom Mostarac, “kod nas bola pod Bijelim Brijegom sviro U1!”
 
Nenadmašan je, kako vidite, legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor.
 
I Sarajlija je, recimo, baš kao i vi - kao i ja, uostalom - mislio na Marka Perkovića Thompsona i drugove, što su u organizaciji udruge Hrvatsko srce nade na stadionu Vele…, pardon Zrinjskog sinoć održali gromoglasno najavljen spektakularni besplatni koncert pod pokroviteljstvom Odjela za branitelje Hrvatskog narodnog sabora BiH, službenim geslom organizatora “Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema! Ulaz slobodan”, te kratkim i efektnim naslovom “Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Haagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima Hrvatskog vijeća obrane”.
 
Odnosno, skraćeno, “Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Haagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima HVO-a”.
 
Samo pjesmom i samo ljubavlju, bez mržnje, Mostarcima su tako svirali U1, njegovi drugovi Mate Bulić Vox U2 i Marijan Knezović U3, te klapa U4, grupa U5 i Sinovi Hercegovine U6, šaljući poruke ljubavi i podrške čelnicima blaženopočivše Hrvatske Republike Herceg Bosne - hrvatskim uznicima Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću - što nepravomoćno, pardon nepravedno osuđeni na ukupno stotinu i jedanaest godina haške robije mučenički čekaju pravomoćnu presudu. Pardon, pravednu.
 
Na taj je valjda spektakl na stadionu pod Bijelim Brijegom pomislio, rekoh, Sarajlija, baš kao i vi - kao, uostalom, i ja. Zbunilo valjda i njega i nas što je onomad, kad je “pod Bijelim Brijegom sviro U1”, veliki skup jednako praćen barnumovskom marketinškom kampanjom i raskošnim vatrometom, i jednako gromoglasno najavljivan na Radiju Herceg Bosne.
 
I što je jednako i tada ulaz bio slobodan.
 
Stariji se Mostarci i danas sjećaju, nemaju mladi pojma, kakav je to spektakl bio kad ih je 9. maja 1993. u pet sati ujutro probudila serija snažnih detonacija. Izašli oni na prozore, kad ono - pukla zora. I to kako! Pucala je zora toga dana sa svih strana, pucala iz tenkova, haubica, minobacača, tako je pucala da su se sva spektakla na prozorima raspukla u paramparčad - ne bi se takvoga vatrometa postidjela ni Olimpijada u Pekingu, ‘ta će Peking! - dok je velika i jedina Zlata Brbor, sve pod geslom “Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema! Ulaz slobodan”, preko Radija Herceg Bosne pozvala svoje sugrađane muhamedanske vjere na stadion pod Bijelim Brijegom, na veliki skup u čast i potporu Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću.
 
I još da, prije nego ih besplatni gradski prijevoz kamionima odveze na stadion, uveličaju spektakl i ukrase grad, da izvjese na prozore i balkone čaršafe, stolnjake, krpe, trake, što bilo, “izađite ne balkone, pozdravite kamione!”, pa da s bijelim zastavama na majskom suncu Mostar toga jutra, pred skup pod Bijelim Čaršafom, pardon pod Bijelim Brijegom, izgleda - ja se i sad naježim kad se sjetim - poput Splita kad je onomad Baka stigao u grad.
 
Kad su se oduševljeni mostarski Bošnjaci potom kamionima i u dugačkim kolonama uputili prema Veležovu stadionu, izgledalo je kao da Derby County ponovo dolazi pod Bijeli Brijeg: toliko je svijeta došlo, neće ovi mlađi vjerovati kad im kažem, da su redari iz Hrvatskog vijeća obrane višak publike slali na Heliodrom. I kad su četiri godine kasnije u Sarajevu naumili napraviti sličan spektakl na Koševu, nisu ga ni mogli nazvati drugačije nego U2. Pa se kasnije bijedno vadili, biva lako je Mostarcima bilo napuniti stadion kad je pod Bijelim Brijegom ulaz bio slobodan.
 
Toga sam se, eto, velebnoga spektakla sjetio - U1, jasno, ne U2 - kad su iz udruge Hrvatsko srce nade i Odjela za branitelje Hrvatskog narodnog sabora BiH najavili koncert Marka Perkovića Thompsona i drugova na istom mitskom mostarskom stadionu na kojemu su onoga maja dvadeset četiri godine ranije dovodili bošnjačke civile iz zapadnog Mostara kao u sabirni logor, odakle će ih onda transportirati u Heliodrom, Gabelu i Dretelj.
 
Nije to, naime, samo simbolična paralela. Davna “akcija Stadion” zapravo je jedna od točaka optužnice za udruženi zločinački poduhvat i etničko čišćenje: upravo epizoda s bijelim čaršafima na bošnjačkim prozorima i sakupljanjem civila na stadionu pod Bijelim Brijegom jedna je od točaka prvostupanjske presude Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću, “hrvatskim uznicima”, što su - među ostalim - baš zbog “akcije Stadion”, kako ono, “nepravedno optuženi i osuđeni”. Da bi, eto, dvadeset četiri godine kasnije, u etnički temeljito očišćenom zapadnom Mostaru, pune tribine zajedno s Markom Perkovićem Thompsonom u znak potpore organizatorima “akcije Stadion” pjevale na tom istom stadionu. A sve pod dirljivim geslom “Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema!”.
 
Zaista, nenadmašan je legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor!
 
“Ako je netko počinio zločin, ne znači da su svi Hrvati krivi”, kaže tako voditelj Odjela za branitelje HNS-a Slavko Marin, najavljujući spektakl na konferenciji za novinare u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače. “Ako je netko počinio zločin, ne znači da su svi Hrvati krivi”, kaže on mrtav ozbiljan, iako je cijela ta stvar s presudom Haškog suda - ne razumijem se u pravo, pa me ispravite ako griješim - upravo u tome da se dokaže kako “nisu svi Hrvati krivi”, nego samo njih šestorica. I to točno ona ista šestorica - nevjerojatne li koincidencije! - za koje Odjel za branitelje HNS-a, s tezom i porukom kako „nisu svi Hrvati krivi“, organizira veličanstveni skup podrške.
 
Nenadmašan je legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor. Ne bih se ja, majke mi moje, iznenadio da su nakon koncerta svi otišli na after-party na Heliodrom.
 
Samo pjesma, samo ljubav.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i staove Portala

Boris Dežulović

(Oslobođenje)


Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još