04.06.2017. / 23:11h Komentari - Omer Karabeg

Zašto se izjednačavaju Srebrenica i Blajburg?

Zašto se izjednačavaju Srebrenica i Blajburg?
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakav je u Bosni i Hercegovini odnos prema Drugom svjetskom ratu i antifašizmu. Sagovornici su bili funkcioneri dvije opozicione partije - u Sarajevu Reuf Bajrović, predsjednik Građanskog saveza Bosne i Hercegovine, a u Banjaluci Zdravko Krsmanović, potpredsjednik Narodnog demokratskog pokreta.

Bilo je riječi o tome da li je u Bosni i Hercegovini izvršena revizija istorije Drugog svjetskog rata, kome odgavara da se Bosna i Hercegovina nađe na strani poraženih snaga u tom ratu, zašto su promjenjeni nazivi ulica koje su nosile imena antifašističkih boraca, o porušenim i zapuštenim partizanskim spomenicima, kako je osnovna škola u Sarajevu nazvana po Mustafi Busuladžiću koji je propagirao fašističke ideje i slavio nestanak Jevreja, o spomeniku Draži Mihajloviću u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada, kako je ZAVNOBIH vratio državnost Bosni i Hercegovini i zašto je poruka ZAVNOBIH-a – da je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i bošnjačka osnova na kojoj treba graditi budućnost te države.
 
Omer Karabeg: Nakon raspada zajedničke države u Srbiji i Hrvatskoj izvršena je temeljna revizija istorije Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Da li je revizije bilo i u Bosni i Hercegovini?
 
Reuf Bajrović: To je slučaj i u Bosni i Hercegovini. Kada pogledate imena ulica, vidite da se neke od njih zovu po ljudima koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani nacista i fašista. Ako pogledate udžbenike za osnovne i srednje škole vidjet ćete da se u verziji istorije koju djeca uče afirmišu vrijednosti za koje su se borili kvislinški i kolaboracionistički pokreti u Dugom svjetskom ratu.
 
Bosna i Hercegovina je u izvjesnoj mjeri bila žrtva onih snaga koje su u rat devedesetih ušle sa željom da speru grijehe svojih očeva i djedova. Za njih je taj rat na neki način bio drugo poluvrijeme rata iz 1941.
 
Zdravko Krsmanović
: Vrijednosti antifašističke borbe počele su se urušavati odmah nakon 1991. godine, kada su se pojavile partije koje su u svojim programima imale kompletnu reviziju istorije Drugog svjetskog rata. One su zastupale vrijednosti koje apsolutno nisu bile primjerene antifašističkoj borbi u kojoj su naši narodi bili na strani sila pobjednica, a ne poraženih. Mi smo tada bili zajedno sa Amerikom, Rusijom, Velikom Britanijom i Francuskom. Mene je najviše porazila činjenica da su se tada podijelila i udruženja antifašističkih boraca.
 
Omer Karabeg: Kako danas bošnjačko rukovodstvo gleda na partizanski pokret?
 
Reuf Bajrović: Oni koji sebe nazivaju bošnjačkim rukovodstvom su primarno ljudi iz Stranke demokratske akcije (SDA). Krajem prošle godine bili smo svjedoci da je ta stranka odlučila da jednoj školi u Sarajevu da ime po čovjeku koji je radio za fašistički pokret i koji je javno slavio nestanak Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o Mustafi Busuladžiću.

skola-mustafa-busuladzic
Škola u sarajevskom naselju Dobroševići koja je dobila ime po Mustafi Busuladžiću
 
Na neki način SDA pokušava da pomiri dva dijela svoje infrastrukture - onaj profašistički i onaj antifašistički, jer je bivšem predsjedniku Sulejmanu Tihiću bio bliži Raif Dizdarević nego Mustafa Busuladžić. Međutim, sada se SDA vraća svojim mladomuslimanskim korijenima. Afirmišu se ljudi koji su bili na strani kolaboracionista, iako je većina muslimana, dakle Bošnjaka, bila izuzetno pozitivno opredjeljena prema partizanima.
 
Marginalna skupina kolaboracionista kasnije je pokušala da preko Stranke demokratske akcije opere grijehe svojih očeva i djedova koji su bili na strani Adolfa Hitlera i Ante Pavelića. U tom kontekstu je i priča o Mustafi Busuladžiću kao o nekome ko je nepravedno streljan.
 
Prije nekoliko dana Bakir Izetbegović je izjednačio Srebrenicu, dakle genocid u Srebrenici, i ono što se dešavalo na Blajburgu 1945. godine. Nedavno su pojedinci iz Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj obavljali vjerske obrede za ljude koji su stradali na Blajburgu, što je bilo nezamislivo do prije nekoliko godina.
 
Izjednačavati Srebrenicu i Blajburg je najveća medvjeđa usluga Bošnjacima, vjerovatno od dolaska stranih boraca sa Srednjeg istoka u 1993. godini. Time se vlastiti narod stavlja na stranu gubitnika, na stranu ljudi koji su u Jasenovcu ubijali djecu, pa onda vjerovatno u Blajburgu dobijali ono što su zaslužili. To je potpuno nevjerovatno.
 
Pokušaj da se izjednače Blajburg i Srebrenica nije ništa drugo do konačno završavanje projekta revizije Drugog svjetskog rata. Ja ne znam drugi način da se to definiše osim kao kolaboracionizam.
 
Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, u Republici Srpskoj su izjednačeni partizani i četnici.

 
Zdravko Krsmanović: Ako u izjavama predsjednika Republike Srpske ima elemenata fašizma, onda je logično što se u Republici Srpskoj pokušavaju objediniti antifašističke i fašističke vrijednosti. Danas se u Republici Srpskoj mnogo više obilježavaju srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu i glorifikuje stradanje srpskog naroda nego što se slavi antifašistička borba.
 
Mnogo više pažnje se posvećuje Kozari, gdje je stradao srpski narod, nego što se govori o borbi partizanskih jedinica protiv fašističkih i kvislinških snaga na Sutjesci. U Rudom se uopšte ne obilježava formiranje Prve proleterska brigade.
 
Nema obilježavanja Fočanske Republike koja je od januara do maja 1942. godine, kada je u Foči boravio Vrhovni štab, bila jedina slobodna teritorija na prostoru Evrope. Ne obilježava se ni Igmanski marš kao veličanstvena epopeja.

Četnici
 

Omer Karabeg: Da li je reviziji istorije u Republici Srpskoj doprinijela činjenica što su se tokom rata devedesetih na strani Vojske Republike Srpske borile paravojne jedinice iz Srbije koje su nosile četničke uniforme?
 
Zdravko Krsmanović: Sigurno je da su u prvoj fazi rata ovdje dolazili ljudi čiji je prvenstveni cilj bio pljačka i otimačina. To su bile paravojne formacije koje su koristile bezvlašće da bi širile mržnju među narodima u Bosni i Hercegovini.
 
Narode koji su do tada živjeli skladno i harmonično trebalo je razdvojiti. Ubačeni su ljudi sa strane - zločinci, lopovi, kriminalci - koji su činili sve da izazovu podjele u Bosni i Hercegovini. U tome je prednjačila Srpska radikalna stranka. Njeni lideri Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić bili su četničke vojvode.
 
Omer Karabeg: Da li je bilo rušenja partizanskih spomenika?
 
Reuf Bajrović
: Naravno da je bilo. Danas Bosnom i Hercegovinom suvereno vladaju Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović. Ja sam govorio o Izetbegovićevom odnosu prema Drugom svjetskom ratu, a gospodin Krsmanović o Dodikovom.
 
Što se tiče Čovića, njega smo nedavno mogli vidjeti u Odžaku kako plače nad porazom posljednjeg bastiona nacizma i ustaštva, jer je u Odžaku maja 1945. slomljen posljednji otpor snaga koje su bile vjerne nacističkom vođi. Ustaški otpor u Odžaku slomila je 16. muslimanska brigada i sada se neki ponašaju kao da je to bio strašan zločin. To je naša realnost. Zato je veoma važno da se u ovom trenutku kaže fašizmu da je fašizam, bez obzira da li bio mekan ili tvrd. Mora se reagovati.
 
Nije isto otići na Sutjesku i pokloniti se ljudima koji su tamo poginuli u borbi protiv fašizma i odavati poštu ljudima koji su se borili na strani zla. U jugoslovenskom antifašističkom pokretu nisu bili samo komunisti, iako je Komunistička partija bila kičma tog pokreta. Bio je to narodni pokret. Bilo je tu ljudi koji nikada nisu bili u Komunističkoj partiji i koji nisu imali nikakve veze sa njenom ideologijom osim što su se protivili zlu koje je tada vladalo Bosnom i Hercegovinom.
 
Bosna i Hercegovina ima svijetlu tradiciju koja je temelj njene državnosti, ona je ponovo rođena 1943. godine na prvom zasijedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu. Bosni i Hercegovini nisu državnost vratili ni fašisti, ni mladomuslimani, niti bilo koji drugi pokret. Državnost joj je vratio ZAVNOBIH - Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenje Bosne i Hercegovine. I to je naprosto činjenica.
 
Nas u Bosni i Hercegovini nisu oslobodili ni Englezi, ni Francuzi, ni Rusi. Mi smo oslobodili sami sebe. U pojedinim periodima Drugog svjetskog rata čak smo imali jedine slobodne teritorije na evropskom kontinentu. I moramo o tome pričati. Jer, bez pobjede nad fašizmom u Bosni i Hercegovini ne bi bilo ni emancipacije žena, ni ekonomskog, ni socijalnog, ni bilo kakvog drugog razvoja.
 
Neretva i Sutjeska
 
Zdravko Krsmanović: U Republici Srpskoj s partizanskih spomenika uglavnom je skidana petokraka. Nisu rušeni vjerovatno zbog toga što su na njima uglavnom bila imena srpskih boraca, dok je bilo slučajeva da nestaju biste narodnih heroja koji nisu bili srpske nacionalosti. Spomenici nisu minirani, kao recimo onaj u Prozoru u Hercegovini, ali se ne održavaju.
 
Kada odem na Sutjesku i obiđem grob Save Kovačevića, vidim da je zapušten. Moramo govoriti o našoj antifašističkoj borbi, o našim veličanstvenim pobjedama na Neretvi, Sutjesci i Drvaru, o vrijednostima koje su bile u osnovi antifašističke borbe. Ako to zanemarimo, onda prijeti opasnost da se ponovi ono što nam se desilo 1992. godine.
 
Stalno moramo imati na umu poruku ZAVNOBIH-a da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego - i srpska, i hrvatska, i muslimanska, i svih dobronamernih ljudi koji žele u njoj da žive.
 
Omer Karabeg: Koliko znam u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada nalazi se spomenik Draži Mihailoviću. Ima li u Republici Srpskoj još spomenika četničkim vojvodama iz Drugog svjetskog rata?
 
Zdravko Krsmanović: To je mjesto gdje je 1945. uhvaćen Draža Mihailović. Tu se na godišnjicu njegovog hapšenja okupljaju predstavnici četničkog Ravnogorskog pokreta. Inače, mislim da takvih spomenika više nema u Republici Srpskoj.

spomenik-drazi

Spomenik Draži Mihailoviću u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada

Tompson
 
Omer Karabeg: Ima li u Federaciji spomenika kvislinzima?
 
Reuf Bajrović: Ima. Ja mislim da su imena ulica najbolji dokaz politike koja se vodi. U Federaciji će 8. juna biti veliki neofašistički skup u Mostaru kada će na hiljade ljudi doći da sluša Thompsona (Marko Perković) kako pjeva o Jasenovcu i Gradiški Staroj i odaje počast zločincima. To se radi dobrim djelom i zbog toga što Evropska unija to toleriše.
 
Naime, političke stranke koje su članice evropske konzervativne grupacije, kao HDZ u Bosni i Hercegovini, mogu da rade takve stvari bez ikakvih konsekvenci. Više ne postoji nikakav pritisak izvana da se fašističke tendencije maknu iz javnog života.
 
Reakcije iz Evrope na najavu Thompsonovog koncerta su vrlo mlake. Ako Tompson nije prihvatljiv u Austriji, ako nije prihvatljiv u Sloveniji i Njemačkoj, onda bi bilo logično da predstavnici tih zemalja ne sarađuju sa onima koji ga ovdje veličaju.
 
Zato mislim da se moramo osloniti na sopstvene snage. Antifašizam u Bosni i Hercegovini će preživjeti u onoj mjeri u kojoj ga budu baštinili ovdašnji ljudi. Moramo reći - ovo je crvena linija i preko nje ne možete preći.
 
Zašto im smeta Razija Omanović?
 
Omer Karabeg: Da li u Sarajevu ima mnogo ulica i škola kojima su promjenjena imena? Znam da više nema ulice Ivana Gorana Kovačića i Alije Alijagića, nema više škole Razije Omanović, partizanke koja je poginula u Drvaru. I njen brat partizan je izgubio ulicu.
 
Reuf Bajrović: Naravno da ima. Prije tri godine izašla je knjiga "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu" koju je napisao britanski istoričar Marko Attila Hoare. Ta knjiga se trenutno prevodi na naš jezik i biće objavljena do kraja ove godine, pa će i naša javnost imati priliku da se upozna sa njenom sadržinom.
 
Hoare tvrdi da je u Drugom svjetskom ratu kolaboracionizam među muslimanima bio marginalan. Meni dan danas nije jasno šta je natjeralo ljude iz SDA da okrenu leđa antifašističkom pokretu, pa im smetaju Razija Omanović i Alija Alijagić. Njima nisu samo smetala imena ulica koje su nazvane po partizanima srpske i hrvatske nacionalnosti, oni su skidali imena komunista koji su se borili protiv fašizma.
 
Ponavljam, Sulejman Tihić je bio drugačiji, on je ipak bio antifašistički nastrojen. Ali ovo što se sada radi meni zaista nije jasno. Neki iz Islamske zajednice BiH podržavaju one iz Mešihata Islamske zajednice Hrvatske koji su otišli da se poklone na Blajburgu. Ja to ne razumijem. Ako su sve duše iste, zašto nikoga nema u Jasenovcu? U Jasenovcu je stradalo puno više muslimana nego na Blajburgu. Zar nije logičnije da se uče fatihe žrtvama u Jasenovcu, a ne onima na Blajburgu.
 
Omer Karabeg: Da li je u Republici Srpskoj bilo preimenovanja ulica i škola koje su nosila imena partizanskih boraca?
 

Zdravko Krsmanović: Apsolutno. Promjenjeno je ime gimanizije u koju sam išao, a koja se zvala Dr. Simo Milošević. Promjenjeno je i ime ulice u kojoj sam stanovao. Zvala se Partizanski put, a sada je to ulica Nikolaja Velimirovića. Promjenjena su imena svih ulica i škola koje su nosile imena partizanskih boraca. Nema više nijedne ulice ili škole koja nosi ime Ivana Gorana Kovačića i Ive Lole Ribara. A Ivan Goran Kovačić je ispjevao Jamu - najpotresniju poemu o stradanju srpskog naroda.
 
Niko nema pravo da baci pod noge herojstvo ljudi koji su ustali protiv neprijatelja koji je pokorio maltene cijeli svijet. Oni su se pet godina gotovo goloruki tukli po bosanskim vrletima i zaslužuju da se nazovu herojima i da im se ime pamti.
 
Hoće ZAVNOBIH bez partizana

 
Omer Karabeg: U Federaciji se kao državni praznik slavi 25. novembar. Tog dana1943. godine, to smo već pomenuli, održano je u Mrkonjić Gradu zasjedanje ZAVNOBIH-a na kome su postavljeni temelji bosanskohercegovačke državnosti. Međutim, iako je to državni praznik, rukovodstvo Federacije se ponaša kao da ZAVNOBIH nije rezultat partizanske borbe.
 

Reuf Bajrović: ZAVNOBIH je direktni rezultat antifašističke borbe. To nije bio skup nekakve komunističke grupe koja je željela da iskoristi rat da bi osvojila vlast - kako se to predstavlja u medijima koje kontrološe vladajuća stranka. Činjenica je da je antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini bio vrlo bosnocentričan. Pa i ona čuvena partizanska pjesma "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne" u originalnoj verziji glasila je "Po šumama i gorama naše Bosne ponosne".
 
Antifašistički pokret je, u stvari, bio pokret za državnost Bosne i Hercegovine, naravno u okviru Jugoslavije koja je bila zajednička država. U mnogim zemljama u svijetu retrogradne snage su odnijele pobjedu. Mislim da se to može desiti i u Bosni i Hercegovini ukoliko nema kritične mase ljudi koja će se boriti za antifašističke vrijednosti. Mora se stati na crtu ljudima koji nas vuku nazad.
 
Pogledajte šta radi Dodik. On je toliko otišao udesno da ćete u Evropi teško naći nekog ko je desniji od Dodika. Ista stvar je i sa Čovićem koji se grli Darijem Kordićem, čovjekom koji je osuđen za zločin u Ahmićima u kojem su ubijana tromjesečna djeca. I sve dok ima ljudi koji su spremni da o tome javno govore mislim da imamo šanse.
 
Zašto ne i AVNOJ?
 
Omer Karabeg: Kakav je odnos vlasti Republike Srpske prema ZAVNOBIH-u?
 
Zdravko Krsmanović:
Glavna smetnja za prihvatanje ZAVNOBIH-a u Republici Srpskoj je to što se ne slavi i AVNOJ. Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, na kome su donijete ključne odluke za budućnost Jugoslavije, održano je 29. novembra 1943. u Jajcu.
 
Ne znam zašto se uz ZAVNOBIH ne obilježava i AVNOJ. Zbog toga se kod srpskog naroda javlja sumnja da je to neko falsificiranje istorije. Mi bismo morali imati isti odnos i prema AVNOJ-u i prema ZAVNOBIH-u. Te stvari se ne bi smjele dijeliti. Kad bi se prihvatio AVNOJ, onda bi u Republici Srpskoj bio korektniji odnos prema ZAVNOBIH-u, posebno što je njegovo prvo zasjedanje bilo u Mrkonjić Gradu.
 
Ja nisam zadovoljan kako se mi u Republici Srpskoj odnosimo prema ZAVNOBIH-u, ali nikako ne mogu da oprostim elitama Bošnjaka i Hrvata što su u potpunosti zanemarile AVNOJ.
 
Omer Karabeg: Gospodine Bajroviću, mislite li da bi AVNOJ trebalo na isti način obilježavati kao i ZAVNOBIH?
 
Reuf Bajrović:
AVNOJ uopšte nije sporan. U istorijskom smislu ZAVNOBIH je nemoguće odvojiti od AVNOJ-a. Nesporno je da je antifašistička borba bila jugoslovenska, a da je srž Narodnooslobodilačkog pokreta bila u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo Jugoslavije da nije bilo Narodnooslobodilačkog pokreta koji je opstao zahvaljujući antifašistima u Bosni i Hercegovini. AVNOJ je dio toga i svako ko to spori ne govori istinu.
 
Omer Krabeg: Zašto u Federaciji nije prihvaćeno da se AVNOJ obilježava na isti način kao ZAVNOBIH?
 
Reuf Bajrović:
Ne znam da je iko dao takav prijedlog. Ponavljam - AVNOJ nije sporan. Ja lično mislim da AVNOJ treba slaviti, jer je bivša Jugoslavija bila vrhunac političkog, antifašističkog, socijalnog , ekonomskog i svakog drugog dostignuća jugoslavenskih naroda i da je njen raspad najveća geopolitička katastrofa u istoriji Južnih Slavena.
 
Omer Karabeg: Gospodine Krsmanoviću, vi ste citirali rečenicu iz Rezolucije ZAVNOBIH-a u kojoj se kaže da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska - nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Mislite li da je to osnova za opstanak Bosne i Hercegovine kao države?
 
Zdravko Krsmanović
: Sigurno. Ja sam možda jedan od rijetkih srpskih političara na ovim prostorima koji javno kaže - Bosna i Hercegovina je moja država i ja volim svoju državu. Neka mi neko kaže je li to zločin. Za razliku od Milorada Dodika, koji uopšte ne vjeruje u Bosnu i Hercegovinu, ja vjerujem u njenu buducnost.
 
Reuf Bajrović
: Ja mislim da je Bosna prije svega bosanska. Bosna i Hercegovina je vlasništvo njenih građana i ona je starija od naroda koji u njoj žive. Formula ZAVNOBIH-a stoji, treba joj samo dodati da svi moraju biti jednaki na svakom pedlju teritorije Bosne i Hercegovine.

 

(Vijesti.ba / RSE)

 


Komentari - Ukupno 22

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još