13.05.2017. / 23:42h Komentari - Sergio Šotrić

Mostarac iz Bremena – Hans Koschnick je evropski džin

Mostarac iz Bremena – Hans Koschnick je evropski džin
„Dragi gosp. Šotrić, večeras su me posebno dirnule vaše riječi – velika vam hvala. Želim vama i vašoj familiji, sve najbolje, želim vam od sveg srca, da jednog dana dođe i vrijeme, kada ćete prilikom vaših boravaka u Mostaru moći konstatovati, da je kvalitet života većine građana dostojan života slobodnog čovjeka“. Christine Koschnick

Piše: Sergio Šotrić

„Gospodine Šotricu, da li nam možete pomoći u realizaciji knjige o Hans-u Koschnick-u, koja bi trebala izaći na godišnjicu njegove smrti? Gradska uprava Bremena me je uputila na vas, rekli su mi, da biste vi možda mogli pomoći, hitno je, rok za štampanje se bliži.“ I dok duboki glas vlasnika njemačke izdavačke kuće „Donat Verlag“ intonira iz mog pametnog telefona, pomislih – Hans Koschnick uz pitanje, da li mogu, da li bih možda mogao? Čuj mogu li? MORAM! Kada se radi o Hans-u Koschnicku – MORAM, šta god treba, tako mi savjest nalaže. Zahvalan do groba Hans-u za ono što je uradio za moj rodni grad Mostar – DANKE HANS!

Telefoniram, pišem e-mails, opet telefoniram, realizacija projekta uzima maha…
Direktor „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar“ – bivši gradonačelnik Mostara – Safet Oručević – odmah izlazi u susret. Njemački izdavač je za naslovnu stranicu knjige mogao izabrati i hiljade drugih motiva, ipak na koricama ove knjige će blistati fotografija Starog mosta, osvjetljenog nacionalnim bojama Savezne Republike Njemačke. Ova jedinstvena fotografija je vlasništvo „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar“, nastala na performansu koji je ovaj centar organizovao, Koschnicku u čast, kao posljednji pozdrav preminulom prijatelju Hans-u, kao znak duboke zahvalnosti. Ova fotografija se poklanja njemačkom izdavaču, oslobođena svih prava i potraživanja. U knjižarama i bibliotekama širom Njemačke, u novinama, po internetu – svuda u svijetu – uskoro će na naslovnoj strani, na koricama ove knjige, stajati Stari most – DANKE HANS.

sotric-mostar1

Nakon nekoliko sedmica, otvaram kovertu, vadim svježe oštampanu knjigu…
Na 2. Stranici ove knjige čitam: „najljepše se zahvaljujemo „Centru za mir i multietničku saradnju Mostar“, najljepše se zahvaljujemo gosp. Sergiu Šotriću iz Köln-a.
Pomislih, nisu trebali – nisam očekivao… Ipak, drago mi, da su se sjetili –
DANKE HANS!

„Gospodine Šotriću, da li možete doći na svečanu promociju knjige o Hans-u Koschnick-u, u organizaciji gradske uprave – u gradskoj vijećnici grada / republike Bremena? Znam da Bremen nije blizu Köln-a, ali možda biste mogli doći i govoriti na ovoj manifestaciji o trenutnoj situaciji u Mostaru“? I dok duboki glas vlasnika njemačke izdavačke kuće „Donat Verlag“ intonira iz mog pametnog telefona, pomislih – Hans Koschnick uz pitanje, da li mogu, da li bih možda mogao? Čuj mogu li? MORAM! Kada se radi o Hans-u Koschnicku – MORAM, šta god treba, tako mi savjest nalaže. Zahvalan do groba Hans-u za ono što je uradio za moj rodni grad Mostar – DANKE HANS!

Otkazujem sve poslove za taj dan, supruga i ja uzimamo slobodno, kćerku preuzimamo iz škole prije završetka nastave, palim motor – gužva na autoputu, ne pravimo pauze – pravac Bremen.

UNESCO-v spomenik, stara zgrada vijećnice grada Bremena, je impozantna. Ljudi svečano obučeni, zvanice iz društveno-političkog života Njemačke su tu. Istorijska sala, u kojoj je sve pripremljeno za predstojeću promociju knjige, odiše atmosferom starih kapetana, koji su nekad davno iz Bremena osvajali svjetske okeane, donoseći pri povratku kući blagostanje u Bremen i prestiž u Evropi.
Pozdravljam gradonačelnika Bremena, pozdravljam suprugu Hans-a Koschnick-a, pozdravljam izdavača knjige, pozdravljam prisutne, rukujem se…

Pola sata kasnije, počinje manifestacija – DANKE HANS!

Sjetih se svečane državničke komemoracije, prije godinu dana, nakon smrti Hansa Koschnick-a, sjetih se veličanstvenih govora visokorangiranih ličnosti iz Njemačke i svijeta u bremenskoj katedrali, sjetih se direktnog TV- prenosa njemačke državne televizije, sjetih se intervjua, koje sam tom prilikom davao za njemačke medije – sjetih se sramote… Iz Mostara tom prilikom, iako uredno protokolarno pozvana, nije došla zvanična delegacija (nelegalne) gradske uprave. Iz Mostara tom prilikom nije došao niko – (nelegalni) gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, taj dan je „imao važnijeg posla“… Nije došao ni ambasadror Bosne i Hercegovine u Njemačkoj – i on je taj dan „imao važnijeg“ posla…
Dobro… Na komemoraciji prije godinu dana, bio sam ja, bila je moja supruga i naša kćerka. Nakon svečane komemoracije, upriličili su nam i posebnu čast svečanog ručka sa predsjednikom Njemačke – gosp. Joachim-om Gauck-om i sa odabranim zvaničnicima. Ručak je bio upriličen u istoj ovoj gradskoj vijećnici, u kojoj smo se okupili i večeras. Mi smo bili ovdje prije godinu dana – i tada smo bili zvanično pozvani na komemoraciju – naravno došli smo. Došli smo, ne samo u svoje ime, došli smo da predstavljamo Mostarke i Mostarce, stotine hiljada, a sigurno i milione ljudi u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, koji su, kao i mi, zahvalni Hans-u Koschnicku – DANKE HANS!

Svečana promocija knjige počinje. Izdavač se u uvodu zahvaljuje supruzi Hans-a Koschnick-a, gradonačelniku Bremena i još dvoje-troje zaslužnih, publika pomno sluša, muha bi se u sali mogla čuti, a onda reče: „a posebno se zahvaljujem gospod. Šotriću, koji je večeras sa nama i koji je sa suprugom i kćerkom došao iz Köln-a i mislim da je zaslužio vaš aplauz“.
Salom se zaori aplauz – prvi te večeri…
Pomislih, ljudi moji zašto aplaudirate meni? Što sam večeras u Bremenu? MORAM! Kada se radi o Hansu Koschnick-u MORAM, da je na Sjevernom polu – došao bih, a ne u Bremenu, tako mi savjest nalaže. Zahvalan do groba Hans-u za ono što je uradio za moj rodni grad – DANKE HANS!

Gradonačelnik Bremena – Dr. Carsten Sieling – izlazi za govornicu, pozdravlja prisutne i dijeli sa nama svoje lične uspomene na ličnog prijatelja i njegovog učitelja Hans-a Koschnick-a…

Senat (gradsko vijeće) Bremena (Bremen nije samo njemački grad, nego i njemačka republika) je nedavno donio odluku, da aerodrom u Bremenu dobije ime Hans-a Koschnick-a, o tome na ovoj manifestaciji večeras ni riječi?
Umjesto toga, manifestacija počinje prikazivanjem kratkog filma o Koschnick-ovom dvogodišnjem mandatu u funkciji EU- Administratora u Mostaru, za vrijeme kojeg su extremisti i fašisti dva puta pokušali da ga ubiju. Nijemci skoro uvijek, kao i večeras, kažu, da su ova dva atentata na Hans-a Koschnick-a u Mostaru izvršili Hrvati, ja ih uvijek ispravljam i kažem: „atentate nisu izvrsili Hrvati nego ustaše – fašisti“. Film završava impresivnim slikama sa svečanog otvaranja ponovo obnovljenog Starog mosta, 23. jula – tačno 10 godina od preuzimanja dužnosti Hans-a Koschnick-a u Mostaru. Slučajnost ili namjera? Biranje ovog datuma – 23. jula – kada će Stari most ponovo premostiti obale Neretve, istovremeno je i svjesno odavanje poštovanja prema Hans-u Koschnick-u, za kojeg njegovi zemljaci u Bremenu često kažu da je bio „Brückenbauer“ (graditelj mostova).

Hans Koschnick je bio 18 godina gradonačelnik republike i grada Bremena, uradio je čuda za ovaj grad i njegove građne – to u Bremenu znaju i ptice na granama, ali večeras se to spominje samo kratko – usput…

Umjesto toga, opet o Mostaru. Glumci čitaju pismo Murray McCullough-a, bivšeg šefa delegacije Evropske komisije u Bosni i Hercegovini u Mostaru. Murray se u ovom pismu, datiranom 25. maja 2016 i upućenog Koschnickovoj supruzi Christini, sjeća vremena provedenog sa Hans-om Koschnick-om u Mostaru. U ovom pismu se Murray sjeća svega, pa tako i okolnosti pod kojima je Hans Koschnick napustio Mostar i svoju funkciju internacionalnog administratora. Publika večeras sluša sa interesovanjem Murray-eve riječi:
„okolnosti Hans-ovog odlaska iz Mostara bili su povod za enormnu tugu, kako za nas, njegove kolege i suradnike, tako i za one građane Mostara, koji su istinski željeli pomirenje i međusobno razumjevanje. Neću pretjerati, kada kažem da smo se mi tada osjećali PREVARENI!
Prevareni od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, a posebno od njemačkog saveznog ministra vanjskih poslova Klaus-a Kinkel-a“.
U publici tajac…

Univerzitet u Bremenu je osnovan u vrijeme, kada je Hans Koschnick bio gradonačelnik – uradio je čuda za ovaj univerzitet – to u Bremenu znaju i ptice na granama, ali večeras se to spominje samo kratko – usput…

Umjesto toga, opet o Mostaru. Glumci čitaju riječi Hans-a Koschnick-a, koje je on izrekao u Mostaru: „Ja vas ne pozivam da zaboravite prošlost, ja vas pozivam da danas zajedno radite, neovisno od prošlosti, jer djeci je potrebna jedna nova budućnost“.

Hans Koschnick je godinama bio parlamentarac u njemačkom saveznom parlamentu, bio je zamjenik  legendarnog njemačkog kancelara (premijera) Willy-a Brand-a, obavljao je najviše funkcije u svojoj socijal-demokratskoj stranci (SPD), bio je napr. prvi u Njemačkoj, koji je nakon 2. Svjetskog rata startovao projekte partnerstva sa Poljskom i Izraelom, bio je predsjednik njemačko – izraelskog društva, bio je…

Bio je Hans – uradio je Hans milion dobrih stvari. Hans Koschnik je napr. bio taj, koji je u ključnom momentu omogućio modernizaciju luke Bremen – danas u ovu luku uplovljava i isplovljava čak 4.000 brodova godišnje, ova luka je druga po veličini u Njemačkoj i četvrta po veličini u Evropi. Hans Koschnick je bio taj, koji je 1979, uprkos tada velikom otporu javnog mijenja zbog visokih troškova za gradski budžet,  stavio svoj potpis i omogućio otvaranje fabrike Mercedes – Benz-a u Bremenu, u kojoj je posao našlo 18.000 uposlenih. Ta fabrika i danas radi punom parom – Hans je uradio čuda za ovaj grad i njegove građane – to u Bremenu znaju i ptice na granama, ali večeras se to spominje samo kratko – usput…

Umjesto toga, opet o Mostaru. Glumci čitaju riječi direktora „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar“, Safeta Oručevića, koji je u periodu 1994 – 2002 bio gradonačelnik Mostara, posvećene Hansu Koschnicku i njegovom angažmanu za Mostar. Glumci nakon toga čitaju, kako je Hans-u Koschnick-u 2016. posthumno, od „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar“, dodjeljena međunarodna nagrada „Mostar Peace Connection“. Glumci čitaju dalje, cijeli text zahvale, koji je povodom dodjele ove prošlogodišnje nagrade, u ime preminulog Koschnick-a, napisao njegov jedini unuk Julius Koschnick.
Unuk Julius piše o djedu Hansu i o Mostaru, o Mostaru, o Mostaru…
Glumci čitaju ovaj impresivni tekst u cjelini…

Izdavač knjige „Danke Hans“ – Helmut Donat – uzima riječ i govori: „jedno, sigurno ne samo za mene, interesantno pitanje je, kakva je danas situacija u Mostaru? Kako danas izgleda život u Mostaru? Mi imamo veliku sreću, da je gosp. Sergio Šotrić sa svojom suprugom i kćerkom večeras sa nama. Gosp. Šotrić je kosmopolita, poznaje kao malo ko stanje u Mostaru, živi i radi u Köln-u, direktor je njemačkog preduzeća MOSTAR Promotion GmbH. On nam je u izradi knjige o Hans-u Koschnick-u jako puno pomogao. Gosp. Šotriću, najsrdačnije vas pozdravljam i iskreno se radujem i zahvaljujem vam se, da ćete nam večeras govoriti, o aktuelnoj situaciji u Mostar-u. Izvolite, vi imate riječ“.

sotric-mostar2

Izlazim za govornicu i govorim:
„Dobro veče draga gosp. Koschnick, dobro veče poštovani gosp. gradonačelniče Dr. Sieling, dobro veče dragi Helmut Donat, dobro veče uvažene dame i gospodo.
Želim vam se najiskrenije, takođe i u ime moje supruge Sanje i kćerke Lee, zahvaliti na pozivu i na ukazanom povjerenju, kao i na iskazanoj želji da vam večeras u Bremenu govorim o aktuelnoj situaciji u mome rodnom gradu Mostaru.
Zamoljen sam, što vrlo rado i činim, da vam večeras prenesem najtoplije pozdrave od aktivista „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, od direktora ovog centra i bivšeg gradonačelnika Mostara, gosp. Safeta Oručevića lično, kao i od mnogobrojnih, duboko zahvalnih, građana Mostara, koji me zamoliše, da vam ove pozdrave večeras prenesem uz izraze iskrenog poštovanja.

Nastanak i izdavanje knjige „Danke Hans“ me čini sretnim, kao i činjenica da sam u ovom procesu mogao dati svoj skromni doprinos. Ja se nadam, da ovo neće biti zadnji projekat o Hans-u Koschnick-u i njegovom životnom djelu. Ja se nadam, da će ovome slijediti i budući interesantni projekti – dužni smo tome težiti, ne samo iz obaveze prema Hans-u Koschnick-u, nego prije svega iz obaveze, da životno djelo ovog velikog demokrate, ovog velikog Nijemca, ovog velikog Evropljana, održimo u životu za buduće generacije.

Predstavnici medija, kao i Hans-ovi drugovi iz njegove partije SPD (Socijaldemokratska Partija Njemačke) su Hans-a često nazivali imenom „Crveni Džin“ (Roter Riese).
Ja večeras kažem, da našeg Hans-a Koschnick-a želim zvati imenom „Evropski Džin“!

Razmišljao sam, šta bih ovom večerašnjom prigodom želio da vam kažem o trenutnoj situaciji u Mostaru, šta bih trebao da pripremim za večerašnji govor. Odlučih ipak, da ne pripremam klasični govor, želim da pred vama večeras govorim slobodno – iz glave i iz srca. Za to imam dva razloga, jedan je, da je trenutna situacija u Mostaru toliko kompleksna, da bi mi otprilike trebao trodnevni seminar, kako bih pokusao objasniti sve aspekte ove situacije, a i tada bih samo zagrebao po površini, a drugi razlog je, da je večeras u prvom planu ipak knjiga „Danke Hans“, te se u svome govoru želim ograničiti na samo nekoliko tačaka. U slučaju da budete imali konkretnih pitanja, stojim vam, nakon oficijelnog dijela ove manifestacije, vrlo rado na raspolaganju.

Uvažene dame i gospodo, trenutna politička situacija u Mostaru još nikada, od završetka zadnjih ratova – a kao što znate u Mostaru se početkom 90tih godina nije desio samo jedan rat, u Mostaru su bjesnila dva rata – nije bila ovako teška, kao što je to slučaj danas…

Mostar je jedini grad u Evropi i jedan od vrlo rijetkih gradova u čitavom svijetu – ako uzmemo u obzir i najgore diktature i teror- režime današnjeg svijeta, u kojem više od 8 godina nije bilo lokalnih izbora. U Mostaru danas žive mladi ljudi, koji imaju 26 – 27 godina, a koji još ni jednom u svome životu nisu imali prilike izaći na slobodne – demokratske izbore, birati i/ili biti birani. Kao što znamo, ovdje se radi o jednom od najgrubljih slučajeva kršenja ljudskih prava – pravo čovjeka da bira i/ili bude biran, jedno je od elementarnih ljudskih prava, koje je uklesano i u povelju Ujedinjenih Nacija. Ovo najgrublje kršenje ljudskih prava u Mostaru se i danas dešava pod „budnim“ okom evropskih institucija.

Nacionalne stranke HDZ i SDA, građane Mostara godinama drže kao taoce!
Gradska uprava već duži period nema nikakvu legitimaciju!
Gradsko vijeće ne postoji…
Nema kontrole zakonitosti trošenja sredstava iz gradskog budžeta.
Novcana sredstva poreskih obveznika – gradski budžet – dijeli se na lijepe oči poslušnicima režima – po formuli nepotizma – uskom krugu porodičnih klanova.
Mostarom vlada i upravlja korumpirana oligarhija – vladaju zakoni talova.
O SVEMU OVOME SU U NJEMAČKIM MEDIJIMA ČUJE VRLO MALO ILI GOTOVO NIŠTA“!

Pravim pauzu, gledam publiku…

Publika gleda mene…

Tajac…

sotric-mostar3

Nastavljam izlaganje…
„Građani Mostara se osjećaju IZDANIM OD EVROPE!
Odlučan pritisak i reakciju od strane evropskih institucija, u pravcu odgovornih za ovakvo stanje u Mostaru, koji nam je vrlo dobro poznat iz bliže prošlosti napr. u slučajevima Rusije, Grčke itd. za sada ne mogu locirati ni najosjetljiviji seizmografi…
Izricanje sankcija prema odgovornima?
Blokiranje imovine, blokiranje bankovnih računa u inostranstvu odgovornih za ovako teško stanje u Mostaru, za sada se ne uzima u obzir kao opcija.
Zašto? Koji je razlog?

Mostar je danas podijeljen grad, ali ne na jednu hrvatsku i na drugu bošnjačku stranu, nego na jednu stranu kojom vlada hrvatska politička mafija i na drugu stranu, kojom vlada bošnjačka politička mafija.

Za par sedmica će se na gradskom stadionu u Mostaru održati javna manifestacija podrske šestorici ratnih zločinaca, čelnicima fašističke nelegalne tvorevine HR Hercegbosne, odgovornih za zajednički zločinački poduhvat, nepravosnažno osuđenih od strane internacionalnog tribunala za ratne zločine u Den Haag-u na ukupno 111 godina zatvora. Ove godine očekujemo pravosnažnu presudu ovim ratnim zločincima u Haag-u, a ovih dana se u Mostaru promovira javna manifestacija podrške istim ovim ratnim zločincima, na gradskom fudbalskom stadionu, na kojem bi se trebali slaviti sportski uspjesi, a ne ratni zločinci.

Nezaposlenost u Mostaru se nalazi na nivou od otpr. 60%. Na žalost, ne postoje verifikovani statistički podaci. Procenat nezaposlenosti mladih ljudi je mnogo veći od 60%. Mladi stručnjaci, obrazovana omladina, masovno napušta Mostar i odseljava se. Krajnji cilj ovih mladih ljudi je u većini slučajeva Savezna Republika Njemačka.
Ovi mladi ljudi odlaze, sa namjerom da se nikad ne vrate u Mostar.

Uvažene dame i gospodo, mogao bih još do sutra ujutro nabrajati…

Pravim pauzu, gledam publiku…

Publika gleda mene…

Tajac…

Nastavljam izlaganje…
„Ovdje ću ipak staviti tačku, da bih konstatovao sljedeće:
VRLO TEŠKA SITUACIJA U MOSTARU BI DANAS BILA JOŠ PUNO, PUNO TEŽA, DA SE MOSTARU, NAKON ZAVRŠETKA POSLJEDNJIH RATOVA, NIJE DESIO HANS KOSCHNICK!

Da je njemačka i evropska politika tada 100% podržala Koschnick-a, da je odlučno 100% stala iza njega, danas ne bismo imali probleme u Mostaru, koje sam vam gore – samo jednim manjim dijelom – nabrojao.
Mostar bi danas bio, ono što to stvarno i jeste i što jednog dana ponovo može postati – jedan od fundamenata evropskih vrijednosti i evropske zajednice.
JOŠ NIJE KASNO, DA SE VRATIMO IDEJAMA HANSA KOSCHNICKA I NJEGOVIM PRIJEDLOZIMA ZA RJEŠENJA PROBLEMA!

Sve ovo i još mnogo toga su razlozi, zašto smo mi Mostarci neograničeno zahvalni Hans-u Koschnick-u. To je i razlog, zbog čega smo mi po prvi put u istoriji UNESCO spomenika u svijetu – jedan UNESCO-v spomenik, u ovom slučaju Stari most, 71. godinu nakon završetka 2. Svjetskog rata –  Koschnicku u čast i kao posljednji pozdrav prijatelju – Stari most u Mostaru iluminirali u nacionalnim bojama Savezne Republike Njemačke.

Uvažene dame i gospodo, ja sam unuk, čija su obadva djeda, kao nedužni civili, na najsvirepiji način ubijena 1941. godine, za vrijeme teror- režima Hitlerove nacističke Njemačke i njenih vazala fašista-ustaša – vazalne fašističke tvorevine NDH u Mostaru.
Uvažene dame i gospodo, ja sam unuk mojih pobijenih djedova, koji danas osjeća neizmjernu zahvalnost prema jednom njemačkom velikanu, prema jednom evropskom velikanu, prema jednom zaista velikom čovjeku.

Oprostite mi, ako ću se opet ponoviti, ali ja ne želim drugačije – moje obraćanje vama večeras, ovdje u Bremenu, želim završiti riječima iz naslova ove knjige:
DANKE HANS!

Napuštam govornicu…
Gromoglasan aplauz…
Sjedam na stolicu…
U tom trenutku, gradonačelnik Bremena – Dr. Sieling – ustaje sa svoje stolice, prilazi mojoj stolici – pruža mi ruku i kaže: „hvala vam gosp. Šotriću! Hvala da ste večeras sa nama u Bremenu“.

Glumci su još 15tak minuta nastavili čitati odlomke iz knjige „Danke Hans“…
Završnu riječ – na kraju ove manifestacije – je dobila Hansova supruga Christine Koschnick. Zahvalila se kratko izdavaču knjige, zahvalila se kratko učesnicima, a onda je napravila pauzu i pogledala u mome pravcu, gledajući me pravo u oči:
„dragi gosp. Šotrić, večeras su me posebno dirnule vaše riječi – velika vam hvala. Želim vama i vašoj familiji, sve najbolje, želim vam od sveg srca, da jednog dana dođe i vrijeme, kada ćete prilikom vaših boravaka u Mostaru moći konstatovati, da je kvalitet života većine građana dostojan života slobodnog čovjeka“.
Gromoglasan aplauz…

Izdavač knjige, Helmut Donat, na kraju manifestacije podiže knjigu „Danke Hans“ sa stola, drzeći je u pravcu publike i kaže: „knjiga u prodaji košta 12,- Eura, a od prodaje svakog primjerka knjige – 1,- Euro će biti doniran udruženju za djecu i omladinu u Mostaru „Naša djeca- Our kids u BiH”. Zahvaljujem se još jednom gosp. Šotriću, da nam je predložio ovu donaciju i ovo udruženje, te da je uspostavio kontakt“.

Nakon oficijelnog dijela manifestacije – svečani banket, stajali smo uz piće i razgovor. Ljudi mi prilaze, zahvaljuju se. Zbog čega?
Ja sam taj, koji je zahvalan…

Duboko smo u noć zagazili, autoput je u ovo gluho doba prazan, skoro će zora. I dok smo svake minute sve bliži našoj kući u Köln-u, moja sjećanja na Hans-a mi igraju pred očima. Sjetih se napr. pisma, koje mi je iz Mostara uputio u Njemačku 1995. na temu neophodnosti što brže obnove Starog mosta, kao simbola zajedničkog života. Sjetih se nekih susreta sa njim…
Hans je jedan od rijetkih Nijemaca – možda i jedini – kod kojeg sam imao osjećaj, da posjeduje čuveni mostarski humor – liskaluk.

U crnoj noći, osmijeh mi ozari lice…

I pored svih problema i pored svih teškoća, nemoguće se sjetit Hans-a bez osmjeha na licu, nemoguće je sjećanje na Hans-a bez optimizma.

Izvini Hans, što sam te prije par godina prozvao „Mostarac iz Bremena“.
Znam da si bio skroman, da nisi volio pretjerivanja, pogotovo nisi volio, kada bi te neko pretjerano hvalio – samo bi negodujući odmahnuo rukom, a često bi znao i reći: „e sad je stvarno dosta“.

Šta ću ti ja, sam si kriv – takav ti grah pao…
Dragi Hans, uopšte ne pretjerujem – za mene si ti evropski džin!
Pa ti sada Bogu odmahuj rukom i negoduj…

HVALA HASO – DANKE HANS!

sotric-mostar4

Foto: Zajedno sa Hansovom suprugom – Christine Koschnick – u vijećnici grada Bremena, 09.05. 2017

(Vijesti.ba / Tacno.net)