13.05.2017. / 10:11h Kultura - 17. maj 1992.

Bedem duhovne odbrane Sarajevski ratni teatar SARTR slavi 25. rođendan

Bedem duhovne odbrane Sarajevski ratni teatar SARTR slavi 25. rođendan
U doba kada je rat u opkoljenom Sarajevu oteo ljudima svako dostojanstvo poigravajući se njihovim životima i sudbinama, iznikao je prije 25 godina teatar kao odgovor građana i umjetnika na takve nehumane okolnosti i nepravdu, svojevrsni bedem u odbrani ljudskih duša - Sarajevski ratni teatar SARTR.

Utemeljen je 17. maja 1992. na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, a okupio je glumce i saradnike iz triju profesionalnih sarajevskih teatara koja su, zbog rata u BiH morala obustaviti rad.

O sjećanju na taj period i hrabri potez kulturnih djelatnika govorili su za Fenu aktuelni direktor SARTR-a Aleš Kurt, dugogodišnji direktor SARTR-a i aktuelni direktor Festivala MESS Nihad Kreševljaković te bard glumačke scene i akterica prve SARTR-ove ratne predstave "Sklonište" Jasna Diklić.

Osnivanje jednog teatra u vrijeme tamnog lica rata za Aleša Kurta bila je briljantna ideja koja je promijenila vizuru ljudi izvana na građane Sarajeva pod opsadom. Smatra da je indvidualizirala Sarajlije i okarakterizarala ih kao dostojanstvena i misleća bića, koja unatoč granatama idu u teatar.

- Podigla im je i nivo samopouzdanja. Onda su krenula i ostala umjetnička dešavanja. Od tog trenutka ljudi više nisu bili pokretne mete, već nosioci civilizacije i njenih pozitivnih vrijednosti. Dio sjećanja na taj momenat u kojem se desila premijera prve predstave "Sklonište" pokušali smo da prikažemo u dokumentarnom filmu koji je uradio Emir Z. Kapetanović. Akteri tog događaja, glumci, autori, publika pokušavaju da izvuku iz sjećanja ono što su osjećali i mislili u tom trenutku - istaknuo je.

On postavlja pitanje koji je grad u Evropi nakon perioda srednjeg vijeka bio opsjednut tako dugo. Pitanje ljudskog identiteta, smatra Kurt, ravno je pitanju života.

- Ako preživiš a izgubiš sve ljudske osobine, onda jednostavno više nisi čovjek. Mislim da ljudi koji žive ovdje imaju veću krizu identiteta sada nego za vrijeme rata - podvukao je.

Komentirajući današnju poziciju SARTR-a i drugih teatarskih kuća u Sarajevu u odnosu na ratni period, Kurt je mišljenja da je rat sasvim posebna situacija te da to ne treba porediti. SARTR, naglašava, danas ima svoj profil i veoma je živ teatar.

- Održao je svoje glavne vrijednosti i s vremenom ih i unaprijedio. I predstave, naravno. SARTR je mjesto gdje su stvorene neke kultne predstave. To je glavno. To je teatar - zaključio je Kurt.

Za Jasnu Diklić, kao i njene kolege koje su ušle u projekt osnivanja SARTR-a, pozorište je u tim strašnim dešavanjima početkom 90-ih bilo potrebno za one koji su poniženi. Mišljenja je da se u teatru na određeni način i dobije taj odgovor, potvrdi da su ipak u pravu i da možda dobiju snagu da se izbore za svoju slobodu kao ljudska bića. Smatra da umjetnost u svojoj biti i jeste komunikacija, a svrha joj je da se ljudi približe, da razriješe te sve strašne turbulencije koje su im se dešavale u to vrijeme u njihovim životnim okolnostima.

- Na taj način je umjetnost za mene dobila sasvim jedan drugi smisao u toj vrsti kreativnosti, u tom jednom otporu, u tom jednom glasnom kriku. Mi smo dali do znanja da nisu muze ušutjele kada topovi grme kao što su neke sentence govorile. Prema tome, mi smo se izborili da teatar prvi put u svojoj istoriji u ratnim okolnostima progovori na pravi način i upravo je to bilo ono u šta smo svi zajedno vjerovali - istaknula je ona.

Čin osnivanja teatra, dodala je, govori koliko je čovjek ustvari u stanju razlučiti tačno ono što ga zaustavlja i okamenjuje, a šta ga produhovljuje i kroz šta može da sruši te svoje strahove.

- Tako da je to bilo, blago rečeno, vrlo ljekovito, u mnogim segmentima je spašavalo živote i nas koji smo učestvovali u svemu tome i onih koji su bili neposredni sudionici naših predstava. Naravno prvi put se desilo da smo pobili to stalno osjećanje da ne može teatar da funkcioniše u takvim uslovima. Nisam čula da je ikada teatar u opkoljenom gradu i zaustavljenim životima ljudi profunkcionisao na ovaj način - kazala je.

Diklić podvlači da je to jedini teatar koji je osnovan poslije Drugog svjetskog rata, dodatno poslije svih onih teatara koji su već postojali. Tako je to, smatra ona, svojevrsni fenomen, jer se nakon toga, nažalost, "nisu dešavali novi teatri".

Govoreći o predstavi "Sklonište" u kojoj je imala epizodu Mine Hausen, Diklić ocjenjuje da je to bila vrlo ljekovita predstava za sve koji su dolazili u teatar, kao i njene učesnike. Napravljena je s finom humornom stranom, a paralelna ideja je bila da li teatar treba da egzistira u takvim okolnostima i da li se trebamo dovoditi u situaciju da idemo na predstave a ne znamo da li ćemo doći tamo živi.

- Tu su dilemu vrlo lijepo postavili Safet Plakalo i Dubravko Bibanović, koji na žalost nisu više s nama. Oni su dali taj fini, rekla bih bosanski topli humorni predložak predstavi. Imala  sam tu epizodu Mine Hausen iz koje je onda izrasla predstava "Memoari Mine Hausen" koju je Safet Plakalo postavio iz nekog svog osjećanja da je to jako dobro profunkcionisalo. Tu predstavu sam igrala nakon rata i ona je zaista bila kultna predstava 1996., 1997., 1998. godine - navela je.

Nihad Kreševljaković ni danas ne misli da je osnivanje jednog teatra u ratnom vihoru bio lud ili neobičan potez, ocjenjujući da je to bio prirodni refleks umjetnika na situaciju u kojoj su se našli. Smatra da je "mnogo luđi potez" da niti jedan novi teatar nije otvoren ni toliko godina poslije rata.

- U biti to nam govori da smo onda imali čak i političare kojima je za razliku od ovih današnjih bila jasna uloga kulture i umjetnosti za društvo - kazao je Kreševljaković.

Podvlači da je Sarajevski ratni teatar kao pozorište a pogotovo kao fenomen koji uključuje sve teatarske radnike i općenito umjetnike koji su radili u tom periodu značio za sve da smo još ljudi i da nismo pokoreni.

- Meni je bilo veoma važno da u periodu kada sam vodio tu kuću to ostane kao najprepoznatljivija karakteristika, da bude teatar duše, da se suočava s teškim i bolnim temama ali također da bude uvijek otvoreno mjesto za nove generacije teatarskih umjetnika koji su spremni uložiti čistu ljubav i vjeru u ono čime se bave, a što i publika uvijek prepozna. To je također bila jedna od osnovnih karakteristika rada u periodu opsade i zbog toga bih volio da SARTR ostane prepoznat kao takvo mjesto i u budućnosti - uvijek otvoreno za mlade, hrabre i pametne ljude - naglasio je.

Komentirajući aktuelni trenutak u "životu teatara", smatra da oni danas imaju sreću da je ministar kulture čovjek koji je i sam glumac i koji razumije suštinske probleme teatra.

U poređenju s periodom opsade, dodao je Kreševljaković, SARTR nije bio samo teatar već jedan globalni fenomen. Stoga mu se ponekad učini da danas u odnosu na period opsade manje vjerujemo u važnost umjetnosti za društvo i za nas same kao ljude.

- Za to prije svega treba kriviti opću mediokritetsku klimu u kojoj je teško promijeniti ljude naviknute na raznorazno smeće koje im nude televizije i društvene mreže i ubijediti ih da bez čitanja knjiga, gledanja filmova i odlaska u teatar ostaju uskraćeni za suštinu. Teško je danas i ljudima koji imaju i taj papir da su kao obrazovani razbiti svijest da bez kulture, slobode i otvorenosti zapravo nismo ništa - zaključio je on.

Sarajevski ratni teatar 25. rođendan obilježit će 17. maja bogatim sadržajem.


(Vijesti.ba / FENA)


Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!