06.05.2017. / 23:50h Komentari - Prijedorske punktacije

Duraković: Da li će naši predstavnici pružiti ruku spasa SNSD-u ili ostati dosljedni?

Duraković: Da li će naši predstavnici pružiti ruku spasa SNSD-u ili ostati dosljedni?
U Narodnoj skupštini RS-a ovih dana je opet na dnevnom redu prodaja 65% udjela Vlade RS-a u Rudniku Ljubija kod Prijedora, teme oko koje se lomi većina i interesi koalicijskih drugova Marka Pavića i Milorada Dodika.

Nakon dugo vremena, sve oči su uprte u zastupnike koalicije Domovina. Kako će se oni postaviti, kako će postupiti, šta će dalje reći i kako će se ponašati, sve to predstavlja važne poruke i upute o tome šta budućnost donosi. Možda je vrijeme da se jasnije odredimo o glavnom pitanju: Sa kim planiramo graditi bolje i drugačije odnose u entitetskim institucijama u Banjaluci, nakon izbora 2018. godine? Da li će naši predstavnici pružiti ruku spasa SNSD-u ili ostati dosljedni?

Protiv koga, i u korist čije štete?

Milorad Dodik, kandidat za predsjednika RS-a je u svojoj izbornoj kampanji 2014. godine bio izričit, rekavši da neće praviti koaliciju sa Domovinom. Bošnjačka povratnička zajednica se već godinama, na lokalnom i entitetskom nivou, suočava sa teškim izborom: S jedne strane je vladajuća većina predvođena SNSD-om koja provodi sistemsku diskriminaciju i kršenje ljudskih prava povratnika posljednjih osam godina, a sa druge je SDS iz čijih redova se još uvijek na zvanične funkcije biraju i imenuju osuđeni ratni zločinci. Dakle, svaka vrsta saveza donosi izvjesnu dozu opravdane kritike javnosti, pa se o budućim ili trenutnim koalicijama nerado govori, kao da se iste nisu dešavale već nakon septembarskih izbora 1996. godine, a kamoli kasnije. Dilema je zapravo nepostojeća. Bošnjačka povratnička zajednica mora definirati jedinstvenu platformu, trajne vrijednosti i ciljeve, koje stavlja pred različite okupljene 'većine' u RS-u, te sa njima pregovara o ispunjenu određenih zahtjeva, inicijativa i prijedloga. Međutim, iskustvo nas uči da se ne možemo boriti za promjenu – ako se ne borimo protiv vladajuće stranke koja je nesumnjivo najodgovornija za stagnaciju liberalizacije sistema i društva u ovom entitetu, za koje se može reći da je, makar pod pritiskom međunarodne zajednice, ipak neka vrata i otvorilo u vremenu između 2004. i 2006. godine.
 
Druga strana te jednačine je obrnuti učinak naše odluke. Naprimjer, ukoliko bošnjačka zajednica odluči da otvoreno stane na stranu opozicionih snaga u RS-u, javnost je tako postavljena – da ćemo im učiniti medvjeđu uslugu. SNSD će ih preko svojih javnih i privatnih kanala informisanja prokazati kao saveznike 'političkog Sarajeva', a onda će opozicija morati da pređe u modus operandi 'većih Srba', za koji su se naivno hvatali u posljednja dva izborna kruga.
 
Zato, mi danas trebamo postaviti, što ranije i šta brže jasan uslov. Poručimo da ne stojimo uz Savez za promjene, ali da je za nas jedini neprihvatljiv sagovornik za buduću vlast i bilo kakav dogovor SNSD. Poručimo i biračima iz povratničke zajednice da nećemo mešetariti sa njihovim glasovima, sudbinom i povjerenjem. Budimo jasni i iskreni od početka. Neka svi na to budu spremni, pa će nas onda zaobići 'šokantni' prevrati u septembru 2018. godine. Ili ranije.
 
Od Ljubije do Skoplja
 
Javno saslušanje ponuđača za kupovinu Ljubije pred Odborom za privredu NSRS se dogodilo zahvaljujući glasu zastupnika Domovine Admira Čavke. Osjetio sam se ponosnim, jer nije potpao pod pritisak i odgovorio je zadatku koji su pred njega postavili radnici Ljubije, ali i javnost. Uskoro će i nova sjednica Narodne skupštine, te će ponovo na dnevni red ovo pitanje, pa ćemo imati priliku vidjeti kako će se i ostatak kluba Domovine ponašati. I ovdje više nije stvar samo Ljubije, već i toga – da li su naši predstavnici spremni pružati ruku spasa politici SNSD-a koja nas je dovela do ovog stanja? Jasno je da SNSD i DNS govore samo jezikom zaštite privatnih interesa, pa će možda ovog puta i obratiti pažnju na ono što im bošnjački predstavnici u NSRS imaju reći. Ali će se, bez sumnje, na kraju samostalno dogovoriti, a nas će ponovno vratiti na margine procesa donošenja odluka u ovom entitetu.
 
Međutim, dosljednost, pravičnost i mudrost koju pokažemo na ovom pitanju, biće jasna poruka prema opoziciji, o našoj ozbiljnosti i spremnosti da sutra ne prodajemo svoje glasove i budemo čvrsto uz one koji će okončati godine zaostajanja i propadanja ovog dijela Bosne i Hercegovine. I baš dok o tome razmišljam, stižu mi vijesti iz Skoplja. Nije li VMRO-DPMNE po svom načinu ponašanja, po svojoj bahatosti i po svim svojim potezima, identičan onome što u RS-u radi SNSD i Milorad Dodik?
 
Nije li lahko prepoznati da bi SNSD možda sutra bio spreman izazvati nerede u Skupštini, ako bi postojao rizik da izgube vlast? A mi? Mi, premda zvanično konstitutivni narod, na izmaku smo političke predstavljenosti, dok nas drže na 'hladnom pogonu' zaštite temeljnih prava zagarantovanih Dejtonskim sporazumom? Pa koja nam je šansa? Zar je ne vidimo? Upravo, Bošnjaci u RS-u sutra mogu biti ono što su Albanci u Makedoniji. Niko nam još nije rekao pravu istinu u oči, a ona je da ćemo imati onoliko prava koliko budemo imali političke snage da ih zaštitimo i izborimo. Nisu li principi Tiranske platforme, koja je okupila nekolicinu albanskih stranaka, jednako podijeljenih i fragmentiranih u Makedoniji kao probosanske snage u RS-u, put kojim sutra mi – trebamo ići u pregovore o podršci 'zaraćenim' političkim blokovima?
 
Pa zar mislimo da ikako drugačije možemo izboriti pravo na zaštitu bosanskog jezika, obrazovanje bez diskriminacije, nove mjere zapošljavanja u policijskim strukturama, veće prisustvo u Vladi, ravnopravno učešće u raspodjeli javnih prihoda? Moramo biti jasni o tome šta su naši prioriteti i naše crvene linije. A kao zajedničku tačku sa ostatkom opozicije trebamo tražiti u otvorenosti prema evropskim integracijama i konstruktivnom pristupu rješavanju ključnih državnih pitanja. No, kako da budemo relevantni – da nas se uopšte pita?
 
Zajednički nastupi, pokreti, koalicije
 
Koalicija Domovina je postigla neviđeno, 2014. godine su se na jednoj strani našle stranke sa različitih krajeva političkog spektra – DF, SDA, SBiH, SBB i HSP. U pričama po kuloarima mnogi ne misle da je izgledno ponavljanje ove priče. Dok stranke ljevice i liberala bistre mogućnost zajedničkog nastupa u Federaciji (SDP, NS, DF, GS), teško je očekivati da će u svoju izbornu kampanju moći uklopiti savez sa SDA. Istovremeno, previranja u SDA upućuju da će interna borba za ključne pozicije (potpredsjednik RS-a, nosioci listi i kompenzacionih mandata) biti toliko jaka, da neće biti prostora za pregovore sa takozvanim vanjskim faktorima.
 
Velika je nepoznanica gdje će tu biti SBB, ali i SBiH i BPS, kao stranke koje su ostvarile relevantne rezultate u ranijim izbornim ciklusima. Konačno, tu je i hrvatski blok, koji nema dovoljno artikulisane stavove po pitanju RS-a, a odlični pojedinici poput Tomislava Tomljenovića iz HNS-a teško mogu izdejstvovati potpuno zajedništvo u Posavini.
 
U cijelom tom procesu, sve se više čini da će se pregovori voditi oko zadržavanja nekolicine pojedinaca na 'dobrim' pozicijama, bez ikakve perspektive da neko novi uđe 'u igru' te da se stvari krenu pomjerati na bolje. U takvom odnosu, međustranački pregovori bi sigurno vodili u propast, jer bi bilo nemoguće zadovoljiti sve apetite za stolom.
 
Druga opcija je organizacija zajedničke liste povratnika, koja bi onda tražila podršku političkih subjekata. Dakle, obrnimo proces. Krenimo od vrijednosti i programa, zatim prema javnosti i građanima, onda prema kandidatima, te tek onda prema strankama. Pa da vidimo ko će takav projekat podržati, a ko neće. Učinimo da političku sudbinu povratnika kroje povratnici. Jer samo tako možemo izroditi pokret i donijeti nešto novo, neku novu snagu koja neće moći izdati i koja će sutra biti prevaga za 'većinu' u RS-u.
 
A ako u RS-u promijenimo vladajuću većinu, imaćemo bolje odnose na državnom nivou, HDZ BiH će izgubiti partnera za opstrukcije u Federaciji i možda će se neke nove šanse za našu budućnost otvoriti. Ostaje pitanje, da li smo spremni za to? Vrijeme je da se okupimo, da vidimo šta želimo. Srednji put možda baš počinje na priči o Ljubiji i Prijedoru. U januaru 1933. Mehmed Spaho je istupio protiv režima u Kraljevini Jugoslaviji sa takozvanim 'Sarajevskim punktacijama'. Neka ovo budu Prijedorske, možda je vrijeme da se tamo nađemo i donesemo odluku da mi preuzimamo odgovornost za budućnost naše djece i generacija koje dolaze.
 
Piše: Ćamil Duraković

(Vijesti.ba)