Sarajevo -1 °C Ponedjeljak 27.03.


19.03.2017. / 20:50h Intervjui - Čedomir Jovanović za TV1

Nema tog Haga koji može nanijeti sramotu srpskom narodu koliku nanose srpski političari

Nema tog Haga koji može nanijeti sramotu srpskom narodu koliku nanose srpski političari
Ekskluzivni gost večerašnjeg Dnevnika TV1 bio je Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno demokratske partije, koji je govorio o odnosima u regionu i Evropi, politici regionalnih lidera, te procesu pomirenja. Razgovor prenosimo u cjelini:

TV1: S vremena na vrijeme, a u zadnje vrijeme sve češće, o regionu ex Jugoslavije govori se kao u buretu baruta. Visokopozicionirani slovački političar Miroslav Lajčak kaže da su dvije zemlje na balkanu pred raspadom, a tri u velikoj krizi. Kakva se to poruka šalje regionu bivše Jugoslavije?

JOVANOVIĆ: To je jedna vrsta otrežnjenja. Ne bi bilo fer da vam kažem da sam iznenađen, ne mislim da iko ko živi na našim prostorima zatečen stavom Lajčaka. Meni se ne dopada to što je Evropa komentator ovog našeg stanja, jer ako je nešto konstanta kroz vijekove života na prostoru Balkana, onda je to zapravo jedna velika istina da su sve naše slabosti posebno dolazile do izražaja onda kada Evropa ili nije imala vremena za nas zbog toga što se bavila nekim drugim poslovima ili mi nismo bili u stanju da razumijemo promjene koje se dešavaju u svijetu kojem pripadamo, pa smo onda zbog toga što smo zaostajali u poslovima koje smo morali da uradimo na kraju dijelili taj tragični epilog svakog društva kojeg prestigne život.

TV1: Dvadaest godina nakon rata je li moguće govoriti baš tako o buretu baruta, o opasnostima da može biti ugrožen mir ili je to malo pretjerivanje?

JOVANOVIĆ: Nisam ja taj koji ima pravo da prvi postavi to pitanje. No, dovoljno dugo se bavim politikom i nikada nisam gledao svijet jednim okom. Da li je iko iskreno, bez obzira da li govorimo o Bošnjacima, Hrvatima, Albancima, Makedoncima, konačno o mojim Srbima, povjerovao da je svemu došao kraj 1995. godine u slučaju BiH, Hrvatske i Srbije, 1999. godine u slučaju Beograda i Prištine ili 2001. godine u slučaju Makedonije? Sve naše krize dobile su neka privremena rješenja. To nije zbog toga što to nisu društva željela, nego je to bio maksimum onih koji su vodili naša društva. To je bio maksimum te krvave politike koja nije spremna da se pomiri sa činjenicom da je odgovorna za slom svega vrijednog u našim životima, a sa druge strane, koja je svjesna da se mora platiti neka cijena da bi se izdržalo do neke nove prilike.

Mislim da se taj krug zatvara, da to nije ništa posebno novo, te da je svaka epoha, manje-više, imala isti epilog. U korijenu te naše nedovršenosti, patnje i života od rata do rata je jedan poražavajuća, ali istovremeno i otrežnjujuća istina - malo mislimo na sebe, a kada mislimo na sebe to uglavnom radimo na pogrešan način, tražeći alibiji za sopsttvene slabosti i neuspjehe, te odgovornost prebacujući na nekoga drugog. 

Sjećam se sestre moje majke. Moja majka je porijeklom iz BiH, iz porodice koja je stradala u Drugom svjetskom ratu. Preživjelo je njih troje djece, a svi drugi su završili u Jasenovcu ili u logoru na Sajmištu. Moja tetka, koja je živjela u starom dijelu Beograda,  uvijek je dolazeći kod nas na Novi Beograd molila moju majku da se preselimo na drugu stranu Save, jer se nikada ne zna kad će zlo opet krenuti, a Srbija je sa ove strane rijeke. U međuvremenu smo odrasli, ali se nekako i u moj život vraća to što je nama pod kožom. Ne bih rekao da je to dio naših gena, ali to nam je sudbina. Mi svi mjerimo život od rata do rata i ne postoji nijedna generacija, osim one kojoj pripadaju moja djeca, da za sebe može reći da je rođena u miru i da živi u miru. Svako je preturio neki rat preko glave i onda postoji razlog zašto je to tako.

Kada sam razgovarao sa premijerkom Finske, rekla mi je da niko u njenoj zemlji ne bi mogao da razumije kako mi uopšte stojimo na nogama poslije onoga što smo preživjeli. Ja sam u njihovim očima bio heroj. Zamislite mene, ja sam život proveo u Beogradu. Šta biste vi iz Mostara predstavljali u njihovim očima ili svi oni sa mape ratnog ludila koji su dokazali da živ čovjek može sve.

TV1: U četvrtak je održan Samit premijera Zapadnog Balkana. Kao što se moglo očekivati, pojavile su se mnoge kontroverze u vezi sa tim događajem. Neki ga pozdravljaju, oni koji su skloni miru, pomirenju, nekim novim procesima, povratku sa političkog terena na teren ekonomije, saradnje i novih poslova. S druge strane, neki su sa podsmijehom gledali na taj samit. Kako Vi sagledavate ovaj događaj? Koliko je on koristan? Vidite li esenciju, odnosno kvalitet, koju običan čovjek ne može da razazna?

intervju-cedomir-jovanovic-slika-2

JOVANOVIĆ: Ja ne vidim, ali je uvijek dobro razgovarati.

TV1: Je li to bilo pod pritiskom Evrope?

JOVANOVIĆ: Ja mislim da ni Evropa ne zna šta će sa nama. 

TV1: Zašto? 

JOVANOVIĆ: Ne može niko da živi život umjesto nas. Nemam dilemu da bi nam oni pomogli, ali mora postojati životna energija na ovoj našoj strani. Nemam ništa protiv takvih susreta, oni su uvijek dobrodošli. No, koji je tu Izetbegović pravi? Koji je Vučić tu pravi? Gdje je u svemu tome Dodik? Koga u toj priči predstavlja premijer Kosova? 

Aterirate tako u Sarajevo... Pa znate, život nije počeo tog trenutka i ne završava se po završetku tih razgovora. Mi ne možemo da živimo u paralelnim stvarnostima, pa ćemo u jednoj ravni slaviti 9. januar, u drugoj ravni ćemo pokazivati razumijevanje za specifičnosti BiH, a na nekom trećem planu ćemo reći "Ne bih ja Vučićeve cipele, one su mi velike". Smatram da prvo ne treba previše očekivati od svega toga. S druge strane, kada ćemo mi napraviti neki plan?

TV1: Ko treba da napravi neki plan? Je li to Evropa, pa da ga servira liderima na Balkanu ili sa Balkana treba da prostruje neki novi vjetrovi između Zagreba, Beograda, Sarajeva?

JOVANOVIĆ: Evropa ne zna šta će sama sa sobom. Nedavno smo imali priliku da čujemo Federiku Mogerini u Beogradu, da razmijenimo neke informacije... Ljudi imaju svojih problema, cijela Evropa se tresla čekajući epilog izbora u Holandiji. Sada su oni prošli, tresu se pred izbore u Francuskoj, a kada oni prođu, doćiće na red njemački. Kada sve to prođe, ostaju roviti odnosi sa Turskom, haos u Ukrajini. Ništa nije riješeno na Bliskom Istoku. Nepredvidivi Tramp i Amerika... Vidite kakvo je to minsko polje. 

Neko sad u svemu tome treba da misli o Mostaru, Širokom ili Gruada, ili treba da misli o Palama, Banjaluci, Istočnom Sarajevu, Sarajevu, o sjevernoj i južnoj Mitrovici, o Skoplju... To moramo mi.

TV1: Šta mi moramo? Kakvu poruku poslati između Sarajeva, Zagreba i Beograda?

JOVANOVIĆ: Recite to na hrvatskom, bosanskom, srpskom, samo recite šta je cilj našeg života. Jesmo li mi generacija koja živi da bismo stavili tačku na naše postojanje na ovom prostoru ili mora da postoji smisao u svemu tome? Prošlo je 20 godina od rata. Jesmo li mi tih 20 godina iskoristili da bismo shvatili zašto je taj rat naše prokletstvo? Ili je tih 20 godina proteklo u pripremama ili zauzimanju pozicija za neki novi rat? 

Mislim da BiH, Srbiju, čitav prostor bivše Jugoslavije čuvaju te previše svježe rane iz prokletih devedesetih, a ne nova pamet. Konstatacija je da smo mi završili u rovovima ne zato što je to neko želio. Ja još nisam sreo, a putujem svim prostorima, u Prištini nisam sreo nijednog Albanca koji može da odgovori na pitanje zašto nam se sve to desilo, niti jednog Srbina da odgovori šta nam je to trebalo. Je li znate nekoga ko ne voli BiH? Ima ljudi koji ne vole Srbiju, ne vole Hrvatsku. Ja nisam čuo da neko ne voli BiH. 

TV1: Ima jedan što kaže da neće biti BiH.

JOVANOVIĆ: Pa dobro, Dodik. Pustite njega.

TV1: Kako Vučić ode sa Samita u Sarajevu, gdje kaže da se trebaju graditi odnosi sa Bošnjacima, kod Dodika, koji sve kontra? 

JOVANOVIĆ: Mora da presiječemo sve Gvordijeve čvorove. Šta Vučić radi? To je neko menadžerisanje naše bijede. On zna da ima 700.000 birača sa dvojnim državaljnstvom u Srbiji. Izbori su mu za tri nedjelje. Neće da izgubi 700.000 glasova zbog toga što će okrenuti leđa Dodiku. Šta Dodik sve vrijeme radi? Sve vrijeme on uvlači Srbiju u sukobe. On ovdje ništa ne može da uradi bez Srbije. 

TV1: U Skupštini Srbije poručili ste: "Nemojte nas braniti vi sa banjalučkih adresa".

JOVANOVIĆ: To je bilo povodom ove revizije. Nema potrebe da Srbiju brane ljudi u Banjaluci ili da je brane po institucijama u Sarajevu kao predstavnici RS gurajući BiH u novi haos. Srbija nema više snage za ono čemu je bila izložena devedesetih godina. Ne mislim da je nevina. Mislim da smo veoma odgovorni. To je naša sudbina, a sve dok od toga budemo bježali, mi ćemo sebe više žigosati nego naši najveći kritičari. 

Nema toga Haga koji može da nanese toliko sramote srpskom narodu, kao što je stav srpskih političara da ne priznaju odgovornost za ono što se desilo devedesetih. Ne postoji presuda koja može tako da anatemiše naše društvo kao što je odsustvo saosjećanja i odgovornosti. Ne griže savjesti, mislim da je to loša osobina, nego osjećaj krivice za to što smo radili prije svega Bošnjacima u BiH. Naravno je da su stradali i Srbi. Stradali su ljudi od neljudi, ali je velika odgovornost Srbije zbog politike koja je formulisana u okviru moje zemlje i koja je onda sve to zlo izlila u BiH i u velikoj mjeri u Hrvatsku. 

Ne treba nama ta vrsta pomoći iz RS. Znam da je svakome ovdje teško. Mi ne možemo govoriti o pomirenju između naroda u BiH dok se prvo unutar sebe ne pomirimo. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Niko nam drugi nije potreban. Zašto nema Srba u Mostaru? Zašto nema Srba u Sarajevu?Ne samo zbog toga što su ih ovdje ubijali, odavde  protjerivali u ratu, nego zbog toga što bi njihov povratak u Mostar kome su potrebni, u Sarajevo kome su potrebni, kao i povratak Bošnjaka u RS - to bi onda bio konačni obračun sa politikom zločina i rata. To bi bila negacija svega što je stvoreno na ratu, a što je negdje konstatovano 1995. kao realnost - hajde da je prihvatimo. 

Sada, 22 godine poslije toga, taj format više ne može da izdrži. Sve se promijenilo. Ne može ni BiH da funkcioniše na osnovama Dejtona iz 1995. godine, kada je funkcija Dejtona bila u tome da se zaustavi rat i da se amortizuje prelazak u neko stanje, ne razmišljajući šta će biti naredni korak, u neko privremeno rješenje. Koliko privremeno? Previše dugo da bi imalo smisla. 

Zato vi ovdje deset godina nemate izbore. Postoji li visoki predstavnik? Postoji. Što ne raspiše izbore? To više nikoga ne interesuje. Šta će biti posljedica toga? Možda bi se za tih deset godina živog političkog blata na koje ste osuđeni, stvorila neka nova generacija političara. Možda ne bi pitali čiji si, odakle si, ko si, možda bi bilo važno koliko si pametan. Možda bi se pokrenula neka inicijativa. Prevazišle bi se nacionalne barijere, kao što su u nekim drugim društvima ljudi uspjeli to da urade. Segregacija zla koja ovdje postoji ima svoje utemeljenje u politici. Ta politika, nažalost, neće sama od sebe dići ruke. 

TV1: Ali i uz pomoć Evrope čiji je predstavnik tu, imamo situaciju da jedan grad sa 120 hiljada stanovnika nije imao priliku da bira vlas na očigled Evrope, a svima su nam puna usta EU. Iz Berlina sam čuo ozbiljno da kažu – kako možete govoriti o pristupu Uniji, a imate grad Mostar u kome niste u stanju organizirati izbore. Jesmo li u začaranom krugu?

JOVANOVIĆ: Na jednom nivou da, ali na drugom je to rijeka bez povratka. To je Neretva koja teče i ne vraća se. Koliko je mladih otišlo iz ovog grada? Iz BiH odlazi oko 60 hiljada godišnje. Iz Srbije i više, jer je veća. Neće se u Berlinu ili Briselu niko baviti Mostarom, ako ovdje nema svijesti da se takvo nešto mora mijenjati, to je paradoks u kome smo. Društvo nema snagu da to iznese, a svijet kaže – oni su se s tim pomirili.

ale-ceda-tv1-cms

TV1: Ako oni ne žele sami mijenjati, šta da mi radimo?

JOVANOVIĆ: Tako je. To je Vučić dobro rekao – lijepo se ispričamo, pa svako ode na svoju stranu i nastavi po starom. Da li drusštva sama imaju snage? Nisam siguran. Nisu sama ni krenula u sukobe. Mora postojati politika i to je pitanje liderstva, hrabrosti i na kraju elementarne pameti. Ako smo svi vidjeli šta je rat, onda nam prva obaveza mora biti da čuvamo mir i liječimo naša društva. Da se bavimo svojim nedostatcima, manama i problemima i da ne guramo vama prst u oko poentirajući ono što je, uslovno rečeno, na vašoj strani pogrešno. To je ono što nam nedostaje, više novih generacija i manje manipulisanja sa nečim što je u korijenu naše nesreće, a to je bijeda.

Kada su nam napravili srpsku državu na Berlinskom kongresu, krajem 19. vijeka, tada smo sa planina sišli u gradove. Bili smo nepismeni. Školu nismo imali, nismo imali puteve. Prugu su nam napravili poslije Kongresa. Prvo smo trebali dati smisao toj zemlji koja je stvorena, ali ne, mi smo rekli malo nam je. Pa smo išli u jedan rat, pa u drugi, pa u treći i tu 1918. sačekali, trećinu stanovništva izgubili i ni tada nismo rekli hajde da radimo nešto, nego smo htjeli više.

Na početku 20. vijeka roba je od Mostara do Sarajeva putovala dva dana. Još su gori podaci bili u Srbiji. Svaki četvrti plug je bio metalni. Hirurgiju smo 1912. uveli u medicinu. Do tada operisanje smatralo grijehom. Evo sada je 21. vijek i šta je to što mi u njega unosimo? Samo ožiljke iz 90-ih. Nas život ne smije prestići, ali je to ono što se dešava.

TV1: Kako okrenuti tu stranicu? Šta treba da se dogodi i ko da napravi prvi dobar korak u regionu? Kada se problemi dogode najviše to dodiruje BiH i uništava je.

JOVANOVIĆ: Beograd i Zagreb su najodgovorniji.

TV1: Jesu li oni završili posao iz 90-ih ili se, kako se može čuti, ratni ciljevi i danas kreiraju?

JOVANOVIĆ: To je nezavršen posao.

TV1: Šta treba uraditi? Uništiti BiH ili joj pružiti ruku?

JOVANOVIĆ: Sve zavisi o kome govorimo. Ne možemo ovaj prostor posmatrati izvan međunarodnog konteksta. Uvijek smo bili prostor na kome su veći od nas obarali ruke. Daleko je Ukrajina, a posebno Baltik. Na tu stranu Putin više ne može, ali mislim da Rusima ne bi bio problem da se ovdje napravi neki novi, mali balkanski rat, kako bi oni opet imali ulogu iz 90-ih i tako maltretirali Evropu.

TV1: Mislite li da novog rata može biti?

JOVANOVIĆ: Rat nikada ne dolazi tako što neko kaže bit ća ga. Ko je vjerovao da će se desiti i prošli. Sjećam se 1999. godine, počinje bombardovanje Beograda i Zoran Đinđić i ja izlazimo iz DS-a i idemo ka njegovom stanu. Gasi se ulična rasvijeta, vidimo prvi put, a vi ste imali ta iskustva, cijeli rad u mraku. Iznad lete avioni NATO-a koji bombarduju grad. Meni Zoran kaže – je li ovo moguće?! Je li neko svjestan šta nam se dešava u zemlji i koliko je otišlo daleko. Ko je mogao to pretpostaviti?! Bili smo naivni i prepušteni sami sebi. Sada kada vidite kako su prošli svi ti ratni lideri, zašto nisu veliki?! Što Karadžić nije veliki? Krio se kao pacov 15 godina. Pogledajte na šta liči Ratko Mladić. Pogledajte i hrvatske koji su završili u Hagu. Nema tu ničega što zaslužuje poštovanje. Svi ih se stide. A kako su postali naši lideri?!

Hag nije niti jedan problem među nama riješio, a isto tako ni Međunrodni sud pravde. Svi tražimo pravdu, ali je oduzimamo drugima. Tako je uredu kada Srbija tuži Hrvatsku za Oluju, ali nije uredu kada Srbiju tuži BiH. I prođe generacija koja ništa nije naučila iz presude, gdje je Srbija kriva da nije zaustavila genocid. Pa to je gore nego da smo učestvovali. Za to je moja zemlja osuđena. Jedina na planeti. To znači da sve može opet sutra da se desi.

TV1: To je pogled u ogledalo, katarza, koju svi trebamo proći.

JOVANOVIĆ: To su lična pitanja. Nemam pravo da opominjem BiH da se dovede u red. Ali je moja obaveza da kažem društvu koliko je Srbija pogriješila. Da otvorim oči. Rješenje je samo plan. Jeste li na samitu premijera čuli za plan? Pričali su o jednom putu, drugom putu... Svi smo u živom blatu.

TV1: Kako do pomirenja u regionu?

JOVANOVIĆ: Ljudi moraju da se bore za svoj život i da ga brane. Kasno je kada to postane jasno. Mostar je svijetu samo značajan po patnji danas. Stigao je do svijeta kada su stigle slike Alepa 90-ih. Stari most je značio zato što ga je neko srušio 1993. Moramo se boriti za svoj život. Shvatiti da smo odgovorni za njega i ne dati ga nikome. To znači da ovdje u Mostaru neko mora reći – dosta ludila, hoćemo da imamo izbore. Neka pobjedi bilo ko. Ali da unesemo red u život. Kada se ogulimo do kosti, svi hoćemo isto, malo više mira, novca za srećniji život, nekog spokoja i to je to. O tome treba razmišljati na vrijeme. Političari razmišljaju o društvu i kada manipulišu ljudima. Preživjeli ste 90-e, ne da bi se u njih vratili, nego da bi to bila prekretnica za Mostar, BiH i Balkan. To me pokreće. Od 90-ih nas čuvaju svježe rane. Ali mislim da postoji snaga i želja da se konačno izvučemo iz rovova. 

(Vijesti.ba)