01.03.2017. / 17:47h Loš - Tradicionalno u Beogradu

Proslava poraza

Proslava poraza
Sinoć, 28. februara, u Beogradu je organiziran svečani prijem povodom 9. januara, Dana Republike Srpske, što je trebala biti simbolička negacija Dana nezavisnosti BiH.

Povodom 9. januara - Dana Republike Srpske, u Beogradu, u sjedištu Predstavništva manjeg eniteta, organiziran je svečani prijem i ništa u toj vijesti ne bi bilo neobično a ni značajno da prijem nije organiziran sinoć, 28. februara! Datum je naravno pomno izabran, kako bi se simbolički naglasilo suštinsko negiranje nezavisnosti BiH, što i jeste bio glavni cilj krvavog pohoda srpske armade na BiH u proljeće 1992. godine. Beograd se protivio nezavisnosti BiH i, suprotno volji velike većine građana BiH, bio je odlučan u namjeri da nezavisnost BiH spriječi vojnom silom, kako bi se na razvalinama većeg dijela ex Jugoslavije formirala Velika Srbija, nacionalna država srpskog naroda („svi Srbi u jednoj državi“) koja se tada promovirala pod lažnim nazivom -treća Jugoslavija.

Na sinoćnjem prijemu u Beogradu centralna politička figura bio je aktuelni ministra vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, živi svjedok i važan akter događaja od prije 25 godina kada je potpaljen ratni požar i u BiH, nakon što je to prethodno učinjeno i u susjednoj Hrvatskoj.

Još u januaru 1992., današnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić napisao je novinski članak u kojem definira politiku kao “nastavak rata mirnim putem” i sanjari kako bi se od teritorija Srbije i Crne Gore te znatnih terotorija Hrvatske i BiH, mogla stvoriti “treća Jugoslavija”.

Dačić je u to vrijeme bio portparol Socijalističke partije Srbije i najbliži suradnik tadašnjeg neprikosnovenog vladara Srbije i Srne Gore Slobodana Miloševića, a vlastita nacionalna promišljanja, koja su nesumnjivo usuglašena s Miloševićem, objavio je u časopisu Epoha (broj 12, 7. januar 1992.), čiji se primjerak čuva i u registru dokaza Haškog tribunala. Haško tužilaštvo je, naime, upravo časopis Epoha koristilo za izvođenje dokaza na suđenju Slobodanu Miloševiću jer je Epoha bila stranački časopis Miloševićeve partije SPS, stranke u kojoj je Dačić od 1992. do 2000. bio glasnogovornik, a od 2006.  njen predsjednik.

“Proces izgradnje nove Jugoslavije, po treći put, svakako će ovisiti od volje naroda, građana i republika, koje u nju žele ući”, piše Dačić u tom članku, objavljenom u formi izvještaja sa skupa pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”.

Zanimljivo je vidjeti šta sve Dačić u sljedećoj rečenici definira kao “republike”: “Dosad su se za ostanak u toj novoj saveznoj državi izjasnili, na ovaj ili onaj način, republike Srbije i Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH (u kojoj se nalaze Autonomna regija Krajina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Semberija, SAO Romanija i SAO Istočna Hercegovina). Ukupno 12 miliona građana”. Dačić u članku ne pojašnjava ko to, osim Miloševića i njegovih simpatizera poput samog Dačića, igdje drugdje u svijetu priznaje te navodne republike.

Ali zato, u dijelu članka koji zvuči kao da se radi o mokrim snovima malog Slobe, Dačić iznosi plan po kojem misli da bi sve te samoproglašene republike mogle steći međunarodno priznanje.

“Sve sporne teritorije treba staviti pod protektorat UN-a i plavih šljemova. Time bi se osigurala možda i bolja zaštita srpskog naroda od agresije hrvatske vojske, ali bi se istovremeno stvorila mogućnost za izjašnjavanje stanovništva o svojoj budućoj državi (kroz 5 ili više godina). Svjetska iskustva govore da je u 90 posto slučajeva teritorijama koje su bile pod zaštitom UN-a priznato u bližoj ili daljoj budućnosti pravo na nezavisnost”, piše Dačić u svom članku u Epohi, koju je, inače, i uređivao.

Povijest je krenula ponešto drukčijim smjerom i područja koja su Srbi okupirali u Hrvatskoj i BiH nisu nakon UN-ova mandata postala nezavisne države, ali zato Kosovo jest: nakon što je Milošević izgubio rat u Hrvatskoj, bio prisiljen na mir u BiH, a međunarodna zajednica bombardiranjem Srbije spriječila njegov novi pohod i etničko čišćenje na Kosovu, ta nekadašnja srpska pokrajina stavljena je pod zaštitu UNMIK-a i potom proglasila nezavisnost, koju danas priznaje većina članica UN-a (ne i Srbija, ne i Dačić, iako je 1992. očito imao simpatije prema samom principu po kojem teritorij pod UN-ovom zaštitom postaje nezavisna država).

Na suđenju Miloševiću, haško tužilaštvo dokazivalo je da de facto nije bilo razlike između koncepta Velike Srbije, koji je otvoreno i javno pod tim nazivom promovirao Vojislav Šešelj, i koncepta “svi Srbi u jednoj državi”, koji je zagovarao Milošević, i njegov glasnogovornik Dačić, trudeći se da javno ne govore kako im je cilj stvaranje Velike Srbije već nove Jugoslavije sa svim Srbima u toj državi. Tužilaštvo je dokazivalo da se u oba primjera radi o istoj doktrini velikosrpskog nacionalizma.

U osnovi srpskog vojnog pohoda na Hrvatsku a kansije i BiH, stajala je ista ideja: da se dijelovi okupirane teritorije (u Hrvatskoj oko 30 posto teritorije, a u BiH čak 70 posto) etnički očiste, da se uklone tragovi postojanja nesrpskog stanovništa, da se na liniji razgraničenja dovedu međunarodne trupe i da se u posljednjoj fazi, nakon pet godina, kako je predviđao Dačić, osigura međunarodno priznanje nove tvorevine - treće Jugoslavije odnosno Velike Srbije.

No, događaji su krenuli drugim tokom i rezultirali ishodom drukčijim od onog kojeg su sanajali Milošević, Dačić, Nikolić, Karadžić....

BiH je na preporuku Arbitražne komisiEa međunarodne konferencije o Jugoslaviji, organizirala referendum 29. februara i 1. marta, 1992. godine s pitanjem koje je glasilo:

„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“

Izjasnilo se 2.073.568, odnosno 63,6 posto birača. Od izašlih na referendum njih 99,7 posto je glasalo „za“, a „protiv“ je bilo 0,3 posto.

Na osnovu rezultata referenduma Evropska zajednica je 6. aprila 1992. priznala BiH kao nezavisnu državu, a dan kasnije to su učinile i Sjedinjene Američke Države.

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Ujedinjenih naroda.

Miloševićeva partija SPS, jednako kao i Karadžićev SDS, zagovarali su bojkot referenduma. Kao odgovor na referendum, srpske paravojne formacije postavljaju barikade u Sarajevu i drugim gradovima, što je bio uvod u rat u BiH.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine potpisao je tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, neposredno prije okončanja rata i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

(Vijesti.ba / SB)


Komentari - Ukupno 40

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još
Podijeli ovaj članak