Sarajevo 13 °C Petak 24.02.


16.02.2017. / 18:58h Komentari - Tužba protiv Srbije: Da, ali ne

Problem revizije tužbe je proceduralne i stručne prirode, a ne političke

Problem revizije tužbe je proceduralne i stručne prirode, a ne političke
U svijetu međunarodnog prava Softić je profesionalni patuljak, pravni naturščik lokalnih gabarita, ako je čak i to jer nije poznat nijedan njegov ozbiljan trag u pravnoj teoriji i praksi u BiH. Za njega se u stručnoj javnosti nikada nije čulo sve dok nije političkim dekretom lišenom natruha bilo kakve kompetitivnosti, imenovan agentom BiH.

Goran Svilanović, bivši ministar vanjskih poslova Srbije, danas generalni tajnik Vijeća z regionalnu suranju (RCC), čije je sjedište u Sarajevu, nedavno je za srbijanske medije komentirao moguću reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. "Složio bih se sa mišljenjem profesora Tibora Varadyja da su od 2007. do danas nisu pojavila nove činjenice koje bi bile osnov za reviziju tužbe", kazao je Svilanović.

SA ČIM, A PROTIV KOGA?

 Nije zgoreg podsjetiti da je upravo Goran Svilanović u ime Vlade Srbije (čiji je agent u tužbi BiH protiv te države bio profesor Varady) suradnju svoje zemlje sa Tužiteljstvom u Haagu uvjetovao određenim,

vrlo važnim, ustupcima, koncesijama koje je tražio i dobio od tadašnje tužiteljice Carle Del Ponte. Srpska Vlada je tada napokon pristala da Haagu dostavi dugo vremena skrivanu, a kapitalnu, dokumentaciju iz ratnog perioda - zapisnike sa sjednica Vrhovnog vijeća odbrane tadašnje SR Jugoslavije. Uz jedan, vrlo bitan uvjet kojeg je osobno Svilanović usuglasio sa Del Ponteovom: da se određeni dijelovi tih dokumenata zamrače, cenzuriraju i zobiđu u sudskim predmetima, kako ne bi mogli biti korišteni u procesu koje je BiH vodila protiv Srbije za genocid.

Ti su dijelovi, pokazat će se kasnije, bili upravo oni u kojima se iščitavala i prepoznavala direktna, ultimativna komandno-operativna subordinacija srpskog civilnog i vojnog vrha u odnosu na vlast Republike Srpske. Šta se desilo u posljednjih deset godina, od izricanja presude Međunarodnog suda pravde kojom je Srbija osuđena samo za to što nije spriječila genocid (i to samo) u Srebrenici, a što bi moglo utjecati na odluku da se (ne) ide sa zahtjevom za reviziju te presude?

I mnogo i malo, reklo bi se. Bošnjački vrh, međutim, nije znao ni šta da radi sa time što je Međunardni sud pravde u Haagu utvrdio da Srbija jeste odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici. No, vratimo se u realnost, i prisjetimo da su uhapšeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić, prvom je izrečena nepravomoćna presuda za genocid , Mladiću se očekuje do kraja godine. Oficiri Vojske RS Ljubiša Beara i Vujadin Popović osuđeni su za genocid na doživotnu robiju. I jedan i drugi su tokom rata, i po njegovom okončanju, bili na platnom spisku Vojske SR Jugoslavije. Momčilo Perišić, komandant Vojske SR Jugoslavije tokom rata u BiH, u Haagu je oslobođen od optužbi za agresiju i genocid u BiH. Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, šefove srbijanske Službe državne bezbednosti (obojica su također članovi već zaboravljenog srpskog "udruženog zločinačkog poduhvata" optuženog za zločine u Hrvatskoj i BiH) Sudsko vijeće je najprije oslobodilo, pa nakon što je uvažena žalba Tužiteljstva suđenje vratilo na početak. Dvije godine prije Ratka Mladića u Haag su stigli njegovi ratni dnevnici, zaplijenjeni u njegovoj kući, koji su ocijenjeni kao autentični, a iz kojih se lako može iščiitati ko je, gdje, kako donosio najvažnije vojne odluke tokom rata u BiH - Slobodan Milošević i njegovi oficiri, uključujući i Mladića.

GRANICE GENOCIDA

Iz presude Međunarodnog suda pravde vidjelo se da ta pravosudna institucija, de facto i de jure, samo potvrđuje ono što je već presuđeno na Tribunalu za ratne zločine. (Ponovilo se to i u međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije). Iz toga su razloga su mnogi analitičari rad i utjecaj predsjednika Haškog tribunala Theodora Merrona dovodili u vezu sa globalnim političkim (prije svega američkim) interesom da se suđenjima u Haagu dodatno ne otežava euro-atlantska budućnost Srbije.

Koji su novi dokazi agenta Bosne i Hercegovine Sakiba Softića za obnavljanje tužbe protiv Srbije, i da li oni uopće postoje, nije poznato. Ono što se zna, ono što je egzaktno i provjerivo, međutim, jeste da Softić tokom svojeg gotovo petnestogodišnjeg obavljanja ove funkcije (i prije toga) nije nijednim stručnim, procesno-pravnim, intelektualnim argumentom pokazao da je dorastao ovom zahtjevnom poslu.

U svijetu međunarodnog prava Softić je profesionalni patuljak, pravni naturščik lokalnih gabarita, ako je čak i to jer nije poznat nijedan njegov ozbiljan trag u pravnoj teoriji i praksi u BiH. Za njega se u stručnoj javnosti nikada nije čulo sve dok nije političkim dekretom lišenom natruha bilo kakve kompetitivnosti, imenovan agentom BiH. To što su prije njega to odbila neka „zvučna“ imena pravne struke, govori o njihovoj „zvučnosti“, ali i o stanju u ovdašnjoj pravnoj struci...

Ostavimo po strani protivljenje takozvanih srpskih i hrvatskih predstavnika u vlasti i njihovo osporavanje Izetbegovićeve (bošnjačke) inicijative za reviziju tužbe protiv Srbije. Omjer snaga u aktuelnoj troglavoj nacionalnoj političkoj eliti je takav da bi Milorad Dodik i Dragan Čović (zajedno i jednoglasno!) odbacili, recimo, i inicijativu da se zločin u Jasenovcu proglasi genocidom, ako bi to predložio Bakir Izetbegović!

HLADOVINA „DUBOKE DRŽAVE“

Dakle, ako to, zanemarimo-ne zato što je irelevantno, nego što nije tema ovog teksta - šta nam garantira da je cijela ova kampanja oko obnavljanja tužbe protiv Srbije osnovana, odgovorna i utemeljena na argumentima i stručnim, validnim osnovama?

Razgrnimo malo i razbistrimo tu „stručnu“, „naučnu“ i kakvu sve ne , patriotsku, naravno, javnost koja po svaku cijenu, navrat nanos, voluntaristički, „ho-ruk“ na pogon patriotskog populizma  „alternativnih činjenica“ traži obnavljanje presude protiv Srbije, galameći kako „se istina mora utvrditi bez obzira na cijenu“.

Možda se dio odgovora krije baš u ovom zadnjem - „bez obzira na cijenu!“.

Od podizanja tužbe Bosne i Hercegovine protiv SR Jugoslavije za zločin genocida, dakle od 1993.godine, cijeli taj posao bio je smješten u sivu zonu političkog, diplomatskog, ali i financijskog djelovanja. Nije se pitalo za cijenu, pa je Muhamed Šaćirbay uz račune za vođenje sudskog postupka i plaćanje advokata živio na visokoj nozi, šarmirao buduće princeze, družio se sa svjetskim džetseterima, „kitio svirače i razbij*o čaše“, šakom i kapom prosipao dolare po kockarnicama.

Tako, netransparentno i oslobođeno od bilo kakve kontrole, ostalo je manje-više do danas.

Hrvatska je, recimo, do u zadnju kunu izračunala koliko je je koštala (izgubljena) tužba protiv Srbije, oko pet miliona eura, a zna se odakle je plaćeno - iz državnog proračuna.

Tužba BiH protiv Srbije podizana, plaćana i financirana u vrijeme kada je sav budžet BiH bio pohranjen u dvije-tri oveće torbe i privatne sehare ovdašnjih poltičkih, vojnih i vjerskih lidera.

Vrlo je moguće da je inicijativa, koja se po mnogo čemu doima kao kampanjska i nepripremljena, Stranke demokratske akcije i njenog predsjednika Izetbegovića inicirana i podstaknuta pritiskom nevidljive, ali moćne, agresivne i utjecajne „duboke države“. One strukture koja bezočno i uporno parazitira na ratnim žrtvama i zločin(c)ima: kvazinaučne zajednice, vjerskih struktura, raznih udruženja žrtava rata, boračkih organizacija koji u cijelom tom procesu, ako bi do njega došlo, vide opipljive lične interese, korist, benefite širokog spektra, pa i šansu za „samoodrživost“ na valu „sive ekonomije“ koju bi eventualni obnovljeni sudski proces u Haagu „pokrenuo“.

Izvještači sa izricanja presude u Haagu prije tačno deset godina svjedočili su bizarnoj i smiješnoj konferenciji za štampu koju je održao Haris Silajdžić, tadašnji član Predsjedništva BiH. Silajdžić je imao dvije (unaprijed napisane) verzije obraćanja javnosti nakon čitanja presude: jednu ako presuda bude pozitivna, i drugu, ako Sud odbaci tužbu BiH.

Budući da ni sam nije znao kako da razumije presudu, posegnuo je u džep za „pozitivnom“ izjavom, nahvalivši profesionalnost, etičnost, stručnost Suda i sudija. Nije bilo nikoga u njegovoj delegaciji (a nazočila je krema bošnjačke pravne misli, reis Mustafa Cerić, Majke Srebrenice, diplomati koje je on imenovao) da mu objasni meritum presude. Kasnije, tokom dana, se korigirao, ali je već bilo kasno...

Bosanskohercegovčka delegacija iz Haaga se vratila trijumfalno, hiljade ljudi pred Parlamentom dočekalo je pravni tim koji je „ostavio srce na terenu“ u još jednoj moralnoj pobjedi i pravnom debaklu“.

Nije isključeno da tadašnji bh. agent Sakib Softić, i oni koji ga sokole da pokrene reviziju tužbe, ni do danas ne znaju šta je prije deset godina presudio Međunarodni sud pravde u Haagu.

Piše: Senad Avdić

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala


(Vijesti.ba / SB)