12.01.2017. / 11:01h BiH - Mustafa Spahić o štrajku učenika iz 1972.

Da nismo digli svoj glas Gazi Husrev-begova medresa bi se ugasila

Da nismo digli svoj glas Gazi Husrev-begova medresa bi se ugasila
Učenik i dugogodišnji profesor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu Mustafa Spahić, koji je jedan od pokretača spasonosnog štrajka učenika medrese iz 1972. godine, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) izjavio je kako je taj štrajk bio samo jedan kontinuitet povijesnog značaja, povijesne težine i složenosti, te povijesne kompletnosti, kompleksnosti i simbolike Gazi Husrev-begove medrese.

U razgovoru sa novinarom AA povodom 45 godina od štrajka, profesor Spahić govorio je o značaju ovog hrabrog poduhvata učenika za samu medresu, ali se prisjetio i momenata tokom štajka zahvaljujući kojem je na svojevrstan način spašena najstarija obrazovna ustanova na Balkanu.
 
Štrajkački odbor učenika Gazi Husrev-begove medrese stupio je u štrajk 11. januara 1972. godine, a trajao je sve do 17. marta, odnosno dva mjeseca i šest dana. Jedini cilj ovoga štrajka bio je omogućiti učenicima medrese kvalitetnije obrazovanje.
 
“Mi smo kao 422. generacija najstarije srednje, a za ta vremena se može kazati, i više škole na Balkanu, Gazi Husrev-begove medrese, bili potaknuti mnogim razlozima. U vakufnami Gazi Husrev-bega se tačno i takstavino nabrajaju strogo stručni vjerski temeljni predmeti, a na kraju se kaže da se u toj školi uvijek izučava ono što bude tražilo vrijeme, mjesto i običaj. Do 1963. godine Gazi Husrev-begova medresa je bila škola u punom kapacitetu srednje škole sa trajanjem od osam godina, sa svim prirodnim temeljnim predmetima matematikom, fizikom, hemijom, biologijom, kao i sa društvenim disciplinima, filzofijom, pedagogijom, psihologijom, sociologijom, te sa tri strana jezika”, kazao je Spahić.
 
Istakao je kako je reformom, odnosno promjenom plana i progarama 1963. godine, medresa sa osam skraćena na pet godina. Najprije su, kako je kazao, “amputirani” jezici, samo je ostao arapski, ukinuti su njemački i turski. Ukinute su također, društvene discipline filozofija, sociologija, pedagogija, zatim prirodni predmeti matematika, fizika, hemija i bilogija, a ostali su samo historija, geografija i tadašjni maternji jezik.
 
- "Moćna nevidljiva ruka"-

 
Na pitanje zašto je došlo do takve reforme, odnosno ko stoji iza promjene plana i programa u medresi 1963. godine, Spahić je kazao kako je to bila jedna “moćna nevidljiva ruka”.
 
“Medresa, iako je trajala pet godina, za razliku od drugih srednjih škola od četiri godine, bila je potpuno nepriznata i njenim svršenicima se brojalo kao da su završili osmogodišnju školu. Prije svega, društveni status medrese, njena pravno-formalna pozicija nepriznate srednje, a najstarije, ne samo srednje možda i više škole na Balkanu i srednjoj Evropi, uslovi života u medresi i jedna nezaustavljavila želja u nama, žed i težnja da znamo, da saznamo, da čitamo, da se obrazujemo, da studiramo, nas je potakla na štrajk koji je počeo 11. januara”, istakao je Spahić.
 
Naglasio je kako su pored njega, u jednom smislu duhovni i misaoni mozak štrajka bili učenici Rešid Bilalić, Asif Višća, Mensur Mašetić, Husein Smajlović, ali i da su značajnu ulogu imali Fikret Karčić, Zijad Ljevaković, Selim Sejdinović, Kasim Kadić i brojni drugi učenici.
 
“Mi smo razmišljali o tom stanju u medresi, o planu i programu, o izoliranosti medrese. Istina, i generacije i prije nas, od 1963. godine na ovamo, tokom devet godina su razmišljale, pokušavale nešto uraditi, ali to je bilo interno. Mi smo donijeli čvrstu odluku da pokrenemo štrajk. Svi smo uzeli abdest i zakleli se na Kur’an da ćemo biti vjerni štrajku”, priča Spahić, te jedan od pokretača štrajka u koji je bilo uključeno oko 300 učenika, iz pet razreda, odnosno osam odjeljena.
 
Kazao je kako je dan uoči štrajka, u ponedjeljak, 10. januara, na velikom odmoru sišao u prvi, pa u drugi razred, te kazao učenicima da sutra u školu ne donose knjige, da neće biti nastave, te da se stupa u štrajk.
 
“Nekih učenika je toliko bilo strah, posebno prvog razreda, tekle su im suze na oči. Rekao sam im, ‘Dragi mladići, vama se nikada ništa neće dogoditi. Vi ste slobodni da učestvujete ili ne učestvujete u štrajku, to je vaš izbor. Niko neće snositi posljedice, niti će neko biti izbačen iz škole’”, ispričao je Spahić.
 
Kaže kako se radilo o jednoj vrlo ozbiljno pripremi za štrajk, da su formirane dežure učenika na ulazu u školu, pred zbornicom, te zaštita učenika koji ne budu željeli učestvovati u štrajku.
 
Dežurni učenik bi dolazio ujutro u 7:50, portiru bi kazao da može ići, a zvono je zvonilo do osam sati, punih 10 minuta. Prvog dana štrajka pročitani i zahtjevi Štrajkačkog odbora.
 
“Pročitali smo sve zahtjeve štrajka, osnovni temeljni zahtjev je bio vraćanje stranih jezika, najmanje dva, engleskog i još jednog, može francuski, njemački, turski, perzijski. Da se vrate teorijski društveni predmeti i prirodni. Da medresa ima kompletan status pune srednje škole. Da se promjene uvjeti boravka, živjeli smo u zgradi nedopustivih uslova i svaka higijenska inspekcija bi je zatvorila. Imali smo također, i jedan personalan zahtjev, a to je Abdulah Dervišević više ne bude direktor škole. Smatrali smo da on u nema kompetencije. Čovjek koji je odležao robiji, bio je strašljiv i bez kompetencije da obavlja taj posao”, rekao je Spahić.
 
Profesor Spahić dalje navodi da kada je štrajk već stupio na snagu, ostali su samo po jedan učenik u dvije učionice, a u 10:30 počeli su dolaziti novinari. Kako je rekao, Štrajkački savjet je dan ranije agenciji Tanjug poslao saopštenje sa programom i zahtjevima štrajka, ali isto tako i durgim medijskim kućama, radio i tv stanicama.
 
 - Reportaža na četiri stranice u NIN-u o Gazijnoj medresi -

 
Stizali su novinari iz Ekspres politike, beogradskih Večernjih novosti, Ferid Korić iz sarajevskih Večernjih novina, za koga Spahić kaže: “On je totalno živio s nama. Sve je to jako doživljavao i u potpunosti je cijeli svoj kapacitet stavio nama na raspolganje”.
 
Kada su u pitanju mediji, Spahić je istakao posebnu ulogu novinara NIN-a Tome Džadžića, nakon čijeg dolaska je u sedmičniku objavljena reportaža na četiri stranice u Gazi Husrev-begovoj medresi, sa citatima “traži nauku od rođenja do smrti”, “Budi učenjak, budi učitelj”, “Nauka je farz i za muško i za zensko”, “Želimo da medresa bude ono što je namijenio njen osnivač, vakif” 
 
Kazao je također, kako su beogradski novinari bili duhoviti.
 
“Oni su došli kod nas i mi smo ih informisali o svemu. Onda smo ih uputili u zbornicu kod naših profesora. No, oni im nisu ništa odgovarali. Tada su govorili, ‘pa profesori dragi kako vi tako ne umete da pričate, a tako vam deca lepo govore i objašnjavanju’, priča Spahić.
 
Dodaje kako su novinari i kompletna javnost bili uz učenike koji su vodili štrajk, dok su vlasti, naravno, bile totalno rezervisane i pokušale štrajk prikaziti u jednom drugom svjetlu.
 
“Ne znam na koji način, u školu se znalo ubacivati raznih parola, tada jako opasnog neprijateljskog sadržaja. Mi bi to sve pokupili i odnijeli u policiji, u UDBA-u tadašnju. ‘Odakle vam to’, upitali bi, a mi bi smo odgvorili ‘pa da zanmo odakle nam bi radili vap posao’. Oni su to ustvari ubacivali”, navodi Spahić.
 
Na pitanje da li su učenici prije pokretanja štrajka bili svjesni da bi on mogao imati posljedice, Spahić je naglasio kako su na dan kada je štrajk počeo, pozvani u zbornicu, gdje im je na nastavničkom vijeću nekoliko puta ponovljeno da budu spremni na posljedice.
 
“Bili smo svjesni posljedica. Znali smo od prethodnih generacija šta se dešavalo, znali smo za optužene Mlade Muslimane iz 1948. godine, da je ubijen profesor Kajtaz, da je ubijen Stupac, da je ubijen Biber. Da su na robiji bili Kasim Dobrača, naš dotadašnji direktor Abdullah Dervišević. Sve smo mi to znali. Bili smo svjesni”, ističe Spahić.
 
Kazao je kako je uslijedio praznik Kurban-bajram, kada su učenici trebali ići kući, a tada je stiglo saopštenje iz Vrhovog islamskog starješinstva, koje je potpisao tadašnji reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura.
 
Prema riječima Spahića, saopštenje je na nastavničkom vijeću pročitao hafiz Ibrahim Trebinjac, koji je tada bio vršilac dužnosti direktora. To je bio poziv da se svi učenici Gazi Husrev-begove medrese vrate na nastavu, a oni koji se ne vrate, oni će po automatizum biti odstradnjeni iz škole. Također, je navedeno da članovi savjeta štrajaka koji nastave voditi i popularisiti štrajk, neće moći raditi u Islamskoj zajedinci.
 
 - Koliko volimo svoje živote, toliko i medresu -

 
“Svi profesori su bili tu, takva je bila tišina da profesori nisu mogli doći sebi. Ja sam uzeo riječ i kazao. ‘Koliko volimo svoje živote, toliko volimo i medesu. Svjesni smo da ona već pet stoljeća živi i postoji. Nije nam na kraj pameti da na bilo koji način oslabimo ovu školu ili dovedemo u pitanje njen autoritet’”, poručio je tada Spahić.
 
Istog dana, saopštenje iz Vrhovnog islamskog starješinstva Spahić je odnio Feridu Koriću, koji je sutradan u Večernjim novinama objavio antologijski tekst u kome se kaže: “Reisu-l-ulema i Vrhovno islamsko starješinstvo, nakon 420 godina svojom odlukom zatvaraju Gazi Husrev-begovu medresu”.
 
Učenici su nakon toga otišli kući povodom Kurban-bajrama, a u međuvremenu, Vrhovno starješinstvo je stupilo u kontakt sa državnim organima, konkretno sa Republičkom skupštinom BiH, tadašnjim predsjednikom Hamdijom Pozdercem.
 
“Po povratku u Sarajevo zatekli smo pred školom policijska auta, škola je bila puna policije i nisu nam dali ući. Ispred škole je bio načelnik UDBA-e za oblast Sarajeva Bahrudin Buri Bijedić, koji nas je uputio na sastanak kod reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure”, priča Spahić.
 
Obzirom da je reisu-l-ulema Kemura u više navrata obećao pa odbio da se sastane sa učeniima, Bijedić ih je uputio direktno Hamdiji Pozdercu. 
 
- Pozderac je galamio, ali nije bio zlonamjeran čovjek -
 
“Predsjedsnik skupštine i njegov ured je bio u sadašnjoj zgradi Akademije nauka i umjetnosti BiH, gore na Bistriku. Otišli smo i počeli razgovorati. On je počeo galamiti. Opsovao nam je štrajkačku majku. Kaže, vi ste se uzdigli i ponijeli. Da nam štrajkačku majku, a ja sam opsaovao majku pojedinačno Hamdiji Pozdercu. Tu u njegovom uredu. Hajde veli, ti si veća budala od mene, sjedi da razgovaramo”, istakao je Spahić.
 
Tada je, ističe, sa Pozdercem otvoreno razgovarano o uvjetima školovanja, te poručeno da se učenici pod trenutnim uslovima neće vratiti u školu, da želi skolovanje nastaviti u staroj zgradi.
 
“Pozderac je tada rekao, ‘Ne bio ja Hamdija ako ja ne vratim Đulagin dvor’, misleći na staru zgradu medrese, i tada je krenula procedura. Tada je mnogo galamio, no u biti nije bio zlonamjeran čovjek, kaže Spahic, te dodaje:
 
“Shvatio je kroz taj razgovor da sam ja najzaguljeniji i rekao mi je ‘tebe ću ja u vojsku’. Kada sam došao kući poziv za vojsku me čekao. Već 29. februara bio sam u Ohridu na služenju vojnog roka, baš kako mi je Hamdija Pozderac i obećao”.
 
Obzirom da je medresa tada već bila zatvorena, a policija bila nepresatno u školi, Štrajkački odbor je u međuvremenu, pripremio je delegate koji su trebali ići na zasjedanje Vrhovnog sabora u Beogradu, a na kojem su zahtijevane radikalne mjere za učenike, poput isključenja iz škole. No, donesena je jednoglasna odluka da niko ne bude izbačen iz škole.
 
Profesor Spahić je kazao kako je od sljedeće školske godine uveden engleski jezik, zatim i turski jezik, nakon toga filozofija, sociologija, psihologija i logika, a prirodni predmeti matematika, fizika, hemije biologija u školskoj 94/95. godini.
 
“Ja sam već učestvovao u tom procesu, jer sam već radio u medresi. Trebala je dakle 21 godina da se taj proces vraćanja predmeta kompletira”, kaže Spahić.
 
Na pitanje koji je značaj ovog štrajka za samu medresu, odnosno šta bi sa školom bilo da do njega nije došlo, Spahić je odgovorio:
 
“Taj štrajk je samo jedan kontinuitet povijesnog značaja, povijesne težine i složenosti, povijesne kompletnosti, kompleksnosti i simbolike Gazi Husrev-begove medrese. Otpor Austro-ugarskoj, 29. jula 1878. krenuo iz harema Gazi Husrev-begove džamije i dvorišta Gazi Husrev-begove medrese. Taj otpor Austro-ugarsoj činili su uglavnom ti krugovi, profesori, muderrisi i njihovi prijatelji. To je tzv. sveti prostor, jer islam nema svetih ljudi, ali ima sveta, časna, bereket i mubarek mjesta. To je ta žila kucavica i nukleus našega života. Da nije bilo štrajka, ne vjerujem da postoji neki luđak, manijak ili slijepac koji bi danas upisivao, išao u medresu po onom planu i programu na koji smo mi došli, bez teorijskih svjetovnih i prirodnih predmeta, koji stoje u vakufnami. To ne bi niko upisivao i ta bi se škola urušila, ugasila i izdahla”.
 
Spahić također, smatra kako je štrajk zapravo bio vraćanje medrese u javnost, u javni, društvni i kulturni prostor. Ona je, prema njegovim riječima, potiskivana i prigušivana od 1945. godine, te je štrajkom vraćena u opće dobro i interes.
 
“Da smo mi ilegalno išli u štrajk, mi bi bili potamanjeni. Ne, mi smo sve unaprijed radili javno”, kazao je Spahić.
 
Obzirom da je dugogodišnji profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Spahić je, upitan da li kod današnjih učenika i omladine ima duha i strasti za naukom kao u vrijeme dok je on bio đak, kazao:
 
“Naše generacije, one koje smo mi zatekli, to su bile generacije knjige, čitanja, razgovora, razmišljanja, generacije koje su išle na svako javno predavanje u gradu iz oblasti filozofije, sociologije. Najviše na tim predavanjima bilo je učenika medrese. To je još bilo doba knjige knjige. Nažalost, ovo danas je doba slike, Facebooka, portala, ono ubija misao, razmišljanje, čitanje i radoznalost. Ovo je najpogubinije doba za ljudsku spoznaju. Spoznaja danas ide samo preko oka i razvija horizontalnu sliku svijeta, a Platon je rekao da je oko najvarljivije među čovjekovim osjetilima.”
 
Gazi Husrev-begova medresa, zajedno sa Gazi Husrev-begovom bibliotekom, ovih dana obilježila je 480 godina postojanja.

 

(Vijesti.ba / AA)

 


Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!