11.01.2017. / 17:13h Komentari - Danijal Hadžović

Inzko je u pravu: Republika Srpska je mlađa sestra NDH!

Inzko je u pravu: Republika Srpska je mlađa sestra NDH!
No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.

Piše: Danijal Hadžović

Izjava visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da je neprimjereno obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske uspoređujući to sa situacijom u kojoj bi se neko sjetio obilježavati dan osnutka kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), izazvala je burne reakcije i salve osuda u manjem bh. entitetu. U osudi Inzkovog poređenja, srpski zvaničnici napominju između ostalog da je „sramotno“ i „zastrašujuće“ stavljati u isti kontekst NDH i Republiku Srpsku, posebno kad se uzme u obzir da je upravo nad srpskim narodom preko Drine proveden genocid od strane te kvislinške države.

I zaista, NDH će na stranicima historije biti upisana kao najmonstruoznija i najkrvavija državna tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Nedugo nakon što su njemački tenkovi okupirali Kraljevinu Jugoslaviju i na teritoriji današnje cijele BiH i većeg dijela Hrvatske formirali marionetsku tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, započeo je genocid zastrašujućih razmjera. Pored usvojenog nacističkog plana o istrebljenju Jevreja i Roma iz Evrope, ustaški pokret koji je vladao tom zemljom s posebnim žarom je u praksu počeo provoditi svoj autentični, još u njihovim emigrantskim danima smišljeni plan o istrebljenju Srba s područja koje je postalo dio hrvatske države. Cilj tog plana najbolje je bio sažet u čuvenoj sintagmi pisca i glavnog ustaškog ideologa Mile Budaka za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj - jednu trećinu ubiti, drugu protjerati, a treću pohrvatiti (pokatoličiti). Brisanje čitavih sela sa karata u masovnim pokoljima, stotine ubistava u koncentracionim logorima na dnevnoj bazi, protjerivanja i prisilna pokatoličavanja (koja opet nisu nužno bila garant preživljavanja), metode su u organizovanoj industriji smrti kojima se Budakov plan tokom gotovo pune četiri godine provodio u praksu, a po monstruznosti izvršenja zločina i uživanju u krvi koju su iskazivali, ustaški bojovnici su uspjeli zasjeniti i svoje nacistički mentore.

ndh-rs-1

Ipak, iako se ustaške žrtve mjere u šestocifrenim brojevima, Srbi zapadno od Drine su uspjeli preživjeti, za razliku od NDH koja je zajedno s nacističkom Njemačkom kao gubitnik rata završila na smetljištu historije. Neke njene vođe, poput spomenutog Budaka, su nakon rata od strane novih komunističkih vlasti osuđeni i obješeni, neki su, poput upravnika Jasenovca Maksa Luburića, likvidirani u dijaspori godinama nakon završetka rata, neki su kao vođa NDH Ante Pavelić umrli od posljedica atenteta, a nekima se, poput čuvenog ustaškog komandanta Rafaela Bobana, izgubio svaki trag .

Četrdeset sedam godina kasnije, na malom dijelu teritorije BiH koji je nekoć bio dio NDH, proglašena je Republika Srpska, kao odgovor na težnje da se Bosna i Hercegovina otcijepi od Jugoslavije. Samo tri mjeseca kasnije uslijedt će i vojni odgovor na proglašenje nezavisnosti BiH. Iako je prisjećanje na ustaške zločine i širenje straha od ponavljanja historije bilo možda i osnovno pogonsko gorivo za mobilizaciju srpskog naroda početkom devedesetih, upravo će identične „ustaške metode“ biti utkane u same temelje „države Srba u bivšoj BiH“.

Tako je i zvaničan program vladajućeg SDS-a o stvaranju Republike Srpske proklamovao „razdvajanje naroda“, a sam vrhovni komandant Vojske RS Ratko Mladić ga je, kada mu je predstavljen, prokomentarisao riječima „ovo je genocid“.

Ipak, to ga nije spriječilo da u narednim mjesecima prione na realizaciju plana „razdvajanja naroda“. Gledajući metode pomoću kojih je je političko i vojno rukovodstvo odlučilo stvarati Republiku Srpsku, ustaški pokret je jedino mogao podići tužbu za krađu autorskih prava. Masovni i monstruozni zločini, etničko čišćenje, koncentracioni logori kao fabrike smrti, rušenja kulturno-vjerskih spomenika bošnjačkog naroda i, u konačnici, presuđeni genocid u Srebrenici vječno ostaju utkani u temelje Republike Srpske.

No, za razliku od NDH koja je po okončanju Drugog svjetskog rata nestala zajedno sa svojim nacističkim tvorcem, Republika Srpska je iz rata izašla neporažena i priznata, na gotovo polovini teritorije BiH. Njeno kompletno političko i vojno rukovodstvo suđeno je i presuđeno za najteže ratne zločine, no to ni za momenat nije probudilo značajniju katarzu ili, taman posla, ograđivanje od RS-a unutar samog srpskog naroda u BiH. A i zašto bi. Zločin je nagrađen, zločin je međunarodno priznat i samim tim čak i oni pristojniji pojedinci koji se ne oduševljavaju studentskim domovima „Radovan Karadžić“ alibi za zločine u ime svoje republike mogu pronalaziti u „pojedinačnim odgovornostima“.

Republika Srpska je danas tu, ona je ravnopravan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine i s tom činjenicom se s pravne i političke strane treba pomiriti. No, to zasigurno ne znači da se s moralne strane može i smije zaboravljati načinin na koji je taj entitet uopšte i kreiran, posebno kada se sve učestalije i sve bahatije najavljuju referendumi o njegovom otcjepljenju od BiH, referendumi na kojima neće glasati onih nekoliko stotina hiljada ljudi, onih 48% nesrba koji su nekoć živjeli na toj teritoriji, a kojih danas tu više nema. No, ako zločin nije adekvatno kažnjen, onda mu se barem ne smije dozvoliti da iščezne.

ndh-rs-3

Da su kojim slučajem geopolitičke okolnosti te, 1945. godine bile drugačije, da je ovaj prostor nekako potpao pod utjecaj zapadnih saveznika, a SAD i Velika Britanija odlučile NDH omogućiti da nastavi svoj život kao liberalna demokratija, nemojte ni za trenutak sumnjati da bismo od novih, sada demokratskih hrvatskih predstavnika koji u ratu nisu okaljali ruke, slušali istu retoriku, ista opravdanja i iste argumente kakve danas slušamo od republičkosrpskih predstavnika - „NDH je trajna kategorija“, „NDH je historijska težnja hrvatskog naroda“, „zločini su činjeni na svim stranama“, graktali bi i oni na sve strane. Iako bi samo vojno i političko rukovodstvo Nezavisne države Hrvatske poslije rata bilo suđeno i osuđeno, to kod prosječnog građanina ne bi budilo pretjeran osjećaj nelagode prema NDH, uglavnom ništa veći od toga da su to djela pojedinaca koja ne inkriminišu ni njega ni NDH u cjelini, ako već ne bi bio stava da su presuđeni zločinci heroji kojima je podmetnuto od neprijatelja hrvatstva. Dvadesetak godina poslije rata neki ndh Nikolići i Dodici bi na proslavama 10. travnja držali govore tipa “Hrvati su boreći se z a NDH donijeli slobodu i drugim narodima” ili “NDH je multietnička država”. Ubrzo potom, NDH bi postala tek jedna uobičajena evropska država, a monstruoznim genocidom kojim je nastala tokom Drugog svjetskog rata bavili bi se tek historičari i poneki istraživač.

No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geoplitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.


(Vijesti.ba / SB)