07.12.2016. / 00:02h Komentari - Haris Imamović za Vijesti.ba

Treći entitet i očuvanje države BiH

Treći entitet i očuvanje države BiH
Kampanja, koju u zadnje vrijeme više nego inače vode medijske ekspozitura HDZ-a BiH, dobila je, čini se, posljednjim izjavama predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović – i glavu i rep. Dobitnica nagrade Isha-beg Ishaković (inače, sandžakbeg koji je pokorio Hercegovinu) – prisustvovala je sigurnosnom forumu NATO-a u kanadskom gradu Halifax, nakon čega je, u intervjuu za Defense News, kazala da „islam koji smo poznavali u BiH se mijenja, postaje radikaliziraniji“.

Sa stanovišta antropološkog optimizma, izjava predsjednice Kitarović je, blago rečeno, stupidno neodređena. A ako ne bismo a priori potcjenjivali intelektualne kapacitete predsjednice Grabar-Kitarović – što je vjerovatno ispravnije polazište, ne samo zbog učtivosti – onda je izjava zlonamjerni izraz „zabrinute“ agresije. 

Orjunaški paradžemati

Naime, ako je Grabar-Kitarović, govoreći o „radikalnom islamu u BiH“, imala na umu vehabije, nije jasno – ili je i više nego jasno? – zašto nije zapadnu javnost upoznala s činjenicom da je riječ o manjinskoj skupini fundamentalista, prema čijoj ideologiji institucije države BiH ne gaje nikakvu naklonost, a u posljednje vrijeme ni pseudo-liberalnu toleranciju. To je pokazao slučaj naredbe tzv. paradžematima da se integrišu u sistem Islamske zajednice BiH, uz prijetnju da će, u protivnom, biti uklonjeni kao sigurnosna prijetnja: integracija paradžemata je, je li, samo eufemizam za proces njihovog discipliniranja i povećanja nadzora nad njihovim aktivnostima. Osim toga, pravosuđe BiH je osudilo dobar broj povratnika sa sirijskog ratišta, kao i inspiratore njihovog odlaska.

E, sad - sjetimo se incidenta koji je dio navijača Hrvatske napravio na Evropskom prvenstvu u Francuskoj; ili ranije (slučaj svastika); predsjednica Grabar-Kitarović ne samo da ih nije poistovijetila sa svim hrvatskim navijačima, već ih nazvala orjunašima, mrziteljima i neprijateljima Hrvatske i otkrila nenaklonost institucija njihovom radikalizmu („odgovaraćete i za ovo i za svastiku“). Baš kao što nacisti i orjunaši nisu većina među Hrvatima, i kao što nemaju ni podršku ni toleranciju od hrvatskih vlasti (bar sad kad Hasanbegović više ne ministruje), tako ni vehabije nisu većina među Bošnjacima, i bh. vlasti ih niti podržavaju niti tolerišu. Pa zašto je onda „islam u BiH postao radikalan“, a „domoljublje u Hrvatskoj nije orjunaško ili makar nacističko“? Zašto se fakturiše vehabizam prema kome institucije BiH ne gaje simpatije, a ne fakturiše se činjenica da HDZ BiH uporno veliča ličnosti (poput Jadranka Prlića i Slobodana Praljka) osuđene u Haagu za ratne zločine? Na kraju krajeva, diplomatsko-medijska agresija „europskog“ Zagreba dolazi u trenutku kada se veliča ustaški fašizam u Jasenovcu.

Ako ste voljni da gledate kroz Tuđmanov kolonijalni lornjon, Hrvatsku uvijek vidite kao civiliziranu zemlju, a BiH kao džamahiriju, koju treba evropeizirati, što će reći (makar djelimično) pripojiti Hrvatskoj. Činjenice su tu samo krhki neprijatelji nacionalnih interesa.

Papine divizije

Hiljadu puta je prokazan neiskren i nedobronamjeran odnos nastavljača Tuđmanove politike prema BiH, ali pošto niko ne sluša – vrijedi ponoviti. Ne samo zbog toga da se kaže kako su neistine koje iznosi čitav groteskni dijapazon (od ideoloških narko-dilera do niskodostojanstvenika sa Trga sv. Marka br. 1) – ni manje ni više nego neistinite. Već i zato da se podsjeti na riječi H. Arendt da je bilo uzaludno demantovati Hitlerove riječi, jer on njima nije označavao stvarnost, već namjere, koje su kasnije postale stvarnost. 

Ako državi Bosni i Hercegovini ostanu samo činjenice, kao sredstvo u borbi protiv neistina, onda će zahtjevi za očuvanjem državnosti BiH ravnim onim demokratsko-katoličkim zahtjevima vezano za Poljsku, koje je papa, iznio preko Churchilla, dobivši na kraju, umjesto odgovora, čuveno pitanje („Koliko on divizija ima?“). No, pošto argument sile bez argumenta vrijednosti, vodi u neostaljinistički nihilizam, gdje je moć jedini „kriterij“ istinitosti i ispravnosti, valja se zapitati – vrijedi li uopće braniti BiH od napada iz Hrvatske, od zahtjeva za „ravnopravnošću naroda“, za trećim entitetom? Da li je HDZ u pravu zato što je slabiji?

Čovićeva jednopartijska sovjetska republika

Najprije, notorna je neistina da su politički zahtjevi HDZ-a BiH u skladu sa evropskim principima, kad je upravo suprotno. U knjizi „Neostaljinistička država“ Viktor Zaslavski, američki sociolog ruskog porijekla, objašnjava detaljno kako je sovjetski političko-pravni sistem počivao na etničkoj pripadnosti kao izvorištu građanskih i političkih prava. Sovjetski savez nije bio zajednica jednakopravnih građana, već zajednica naroda, čiji su pripadnici imali puna prava samo na teritoriji svog naroda: Rusi u Rusiji, Gruzijci u Gruziji, Azerbejdžanci u Azerbejdžanu, itd. 

Suština te dejtonske strukture SSSR-a najbolje se zrcali u sistemu internih pasoša, po kojem su, recimo, Gruzijci morali živjeti u Gruziji, Rusi u Rusiji, Azerbejdžanci u Azerbejdžanu – da bi imali puna prava. (Treba li ukazati na sličnost sa današnjoj BiH?) Samo u rijetkim slučajevima i uz posebno odobrenje mogli preseliti na teritorij druge sovjetske republike i steći prava, koja na tom teritoriju imaju pripadnici većinske etničke skupine.

Ideja o etničkom izvorištu građanskih prava, zatim ideja o državni kao o političkoj zajednici naroda (etničkih skupina), a ne zajednici građana (citoyens), nesumnjivo je bliža i suštinski je istovjetna sovjetskom pravno-političkom sistemu, a suprotna je evropskim idejama o državi kao o zajednici građana, koji su ravnopravni, jednaki pred zakonom, na cjelokupnoj teritoriji, neovisno o krvnoj, etničkoj, rasnoj i bilo kojoj drugoj identitetskoj pripadnosti. 

Za razliku od sovjetskog, u evropskom, naprimjer – u njemačkom političko-pravnom sistemu, nije bitno da li si crnac, Turčin ili etnički Nijemac, ako si građanin Njemačke, ako imaš njemački pasoš – jednak si pred zakonom u cijeloj Njemačkoj. Ne treba ti interni pasoš. Zato što su evropske države zajednice građana, a SSSR je bio zajednica naroda. E, sad, kojem modelu teži BiH u procesu EU integracija? Sovjetskom ili evropskom?

Hrvatski Ivanić u trećoj izbornoj jedinici

Dobro; zanemarimo, za trenutak, evropske principe i parametre, po kojima su politički zahtjevi HDZ-a retrogradni i antidemokratski, i postavimo pitanje, sa suženog stanovišta, uskonacionalnog: da li bi federalizacija uistinu značila da će Hrvati moći sa sigurnošću izabrati svog člana Predsjedništva?

Apsolutno – ne. Naime, koji god teritorij obuhvatala ta hipotetička hrvatska izborna jedinica, sigurno je da bi i neki Bošnjaci, hiljade njih, živjeli u njoj i imali pravo glasa. E, sad, zamislite da se u toj izbornoj jedinici za člana Predsjedništva natječu Hrvat X i Hrvat Y i da od hrvatskih glasača dobiju podjednak broj glasova. Čiji bi glasovi presudili ko će biti hrvatski član Predsjedništva? Bošnjački, naravno. To se desilo i u RS-u, kada su bošnjački glasovi presudili u izbornoj utrci između Mladena Ivanića i Željke Cvijanović 2014. godine. 

To, dakle, znači da ni treći entitet – a kamoli treći izborna jedinica – ne bi doveo do pravnog sistema u kojem će Hrvati nužno birati svog člana Predsjedništva. 

Tako se sa prakseološkog stanovišta („da li je sredstvo primjereno cilju?“) treća izborna jedinica ispostavlja kao sredstvo, koje uopće nije kadro osigurati da će Hrvati birati člana Predsjedništva. Jedini način na koji bi pravni sistem garantovao da Hrvati nužno izaberu svog člana Predsjedništva jeste da se u trećoj izbornoj jedinici ukine pravo glasa nehrvatima ili makar samo Bošnjacima. Da Bošnjaci nisu imali pravo glasa u RS-u 2014. – ne bi bili u stanju presuditi da Ivanić bude član Predsjedništva. Tako i u trećem entitetu, neće imati šansu da daju presudne glasove, samo ako im se zabrani da uopće glasaju.

Ustvari, postoji još jedan način. A to je da samo jedna stranka (HDZ) ima pravo da predloži kandidata. Time sovjetsko-komunistička priroda HDZ-ovih ciljeva postaje još ogoljenija.

Staljinistički ciljevi HDZ-a

Problem treće izborne jedinice je – što postoji mogućnost da u njoj, kao i u RS-u, dva kandidata, Hrvata, imaju podjednak broj glasova i da onda nehrvatski/bošnjački birači svojim glasovima presude. Ako nam je jedini argument da se to „ne može desiti, jer HDZ uvijek ima najviše glasova i da će to zauvijek ostati“, značilo bi da gajimo stereotipe o bh. Hrvatima kao o nedemokratskom narodu. Takav stereotip nije racionalan i svakako ne može biti pravni temelj za treću izbornu jedinicu. Niko ne može garantovati da bi u trećoj izbornoj jedinici HDZ-ov kandidat uvijek imao najviše glasova. I SDS je nekada imao primat u RS-u (činilo se da će zauvijek njihov kandidat ulaziti u Predsjedništvo), a onda je došlo do promjene, pa i polarizacije, tj. situacije u kojoj nesrpski glasači odlučuju.

Tako bi pravni sistem mogao garantovati da će Hrvati sigurno birati svog predstavnika samo kao bi jedna partija (HDZ, recimo) imala pravo da određuje samo jednog kandidata (kao u sovjetskom sistemu), ali to više ne bi bila demokratija. Demokratija podrazumijeva, je li, sistem, u kojem postoji minimum dva izbora, i u kojem je moguće da najmanje dva kandidata dobiju podjednak broj glasova.

Zašto se raspadaju države

Da li je tačna teza, koja sve češće dolazi iz HDZ-a, a po kojoj „Bosnu i Hercegovinu neće razoriti hrvatske težnje za federalizmom, nego će BiH biti razorena zbog upornoga cementiranja aktualnog statusa quo za koji političko Sarajevo smatra da im 'ide na ruku'“? Zbog čega se uopće države raspadaju? Da li se SSSR raspao zato što je bio zajednica naroda, odnosno da li je Njemačka jača i ujedinjenija nego ikad zato što je zajednica građana?

Emmanuel Todd je 1976. napisao knjigu „Konačni pad“ (La chute finale: Essais sur la décomposition de la sphère Soviétique), u kojoj je predvidio raspad Sovjetskog saveza. Mnogi su mu se smijali. Onda je prošlo petnaestak godina i nisu se više smijali. Koje je parametre koristio Todd? Ravnopravnost naroda mu nije bila ni na kraj pameti. Interesovali su ga isključivo ekonomski i demografski podaci. Stvari poput sovjetskog uvoza mašina, auta, hrane, izvoza sirovina, nataliteta, mortaliteta, itd.
U istim parametrima se nalaze odgovori na pitanje o sudbini BiH. BiH ne može preživjeti, ako se ne podigne životni standard i stepen nataliteta; ako se nastavi sa sadašnjim trendom iseljavanja, posebno mladih; ako se zadrži postojeći nivo ekonomske produktivnosti, odnosno struktura budžetskih prihoda. Neovisno o tome hoće li se uspostaviti „ravnopravnost naroda“ ili neće. Nijedan mladi Hrvat nije napustio BiH zato što je nezadovoljan Izbornim zakonom ili generalno „neravnopravnošću naroda“; jednako kao što mnogi mladi Srbi odlaze, iako imaju ono što HDZ traži za Hrvate: imaju svoj entitet, imaju u RS-u sredstvo za „ravnopravnost“, pa opet odlaze u Njemačku, gdje nemaju nacionalna prava, gdje ih etnički Nijemci mogu preglasati, nametnuti im svoju volju; gdje nemaju svoje delegate u Domu naroda da se bore protiv građanske države; gdje ne mogu birati svog člana Predsjedništva, gdje vlasti priznaju genocid u Srebrenici, itd.

Riječju, HDZ-ov koncept „ravnopravnosti naroda“ po sovjetskom modelu – čak i da je moguć, a nije; čak i da je u skladu s evropskim principima; a nije – ne bi spriječio mlade ljude da se iseljavaju. Razlog toga što se mladi iseljavaju nije neravnopravnost među narodima, već neravnopravnost unutar naroda: činjenica HDZ-ovci imaju veća prava od ostalih Hrvata, baš kao i SDA-ovci ili SNSD-ovci od ostalih Bošnjaka i Srba.

Isaiah Berlin kaže da nuđenje političkih prava ljudima, koji su prvenstveno ekonomski ili zdravstveno nezadovoljni, predstavlja vid sadističkog izrugivanja. To je kao da kažete gladnom čovjeku ili pacijentu u terminalnoj fazi da se treba boriti za pravo/mogućnost da bude legitiman hrvatski član Predsjedništva. HDZ se sadistički izruguje većini Hrvata, koji prvenstveno nisu zadovoljni životnim standardom, kada im nudi borbu za „ravnopravnost naroda“.

Mladi (Toddov parametar!) ne odlaze zbog „neravnopravnosti naroda“, već zbog toga što, najprije u ekonomskom smislu, ovo nije društvo jednakih šansi, tj. zato što su stranački kadrovi ravnopravniji od svih ostalih pripadnika konstitutivnih naroda. U trećem entitetu, HDZ-ovci bi i dalje imali više prava od većine Hrvata, zbog čega bi mladi Hrvati nastavljali da bježe u zemlje, zajednice građana, poput Njemačke u kojima nemaju dejtonsko-sovjetska nacionalna prava (moraju se čak kulturno-jezički asimilirati!). 

Elite i reforme

Ključ opstanka BiH je u tome da li će se provesti ekonomske reforme ili neće. 1976. Todd je govorio da su SSSR mogle spasiti samo suštinske reforme, ali nije očekivao da se iste dogode. Naprimjer, jedan od uzroka stagnacije je bio nedostatak inovacija, a opet inovacije nisu bile moguće u potrebnoj mjeri zbog autoritarnosti društvenog modela. Tako se došlo do toga, zaključio je Todd, da vladajuće sovjetske elite više ni same ne vjeruju u vlastitu ideologiju, ali ostaju posvećene zaštiti sistema, koji im omogućava privilegije, zbog čega potpiruju među masama ideologije nacionalizma, militarizma, antisemitizma, rasizma, anti-intelektualizma. Vladajuće elite nisu bile spremne na reforme, jer su se bojale da će u njihovom slučaju izgubiti privilegije, pa su – pod prinudom vlastite volje za moći – povele državu ka raspadu.

Slična je situacija trenutno u BiH. Ono što ugrožava BiH nije „neravnopravnost naroda“, već nizak životni standard, demografski procesi (iseljavanje, pad nataliteta). Kad bi se u Federaciji, ili makar samo u „probosanskim kantonima“ radikalno povećao životni standard (ne mora čak doći na njemački nivo!), očuvanje države BiH ne bi bilo zagarantovano, ali bi bilo moguće. Uz puno viši životni standard, veću zaposlenost i ostale toddovske parametre FBiH, integracija RS-a u BiH bi bila realnija, a „ugroženost Hrvata“ bi postala prilično irelevantna. Bez togapreduslova (dakle, uslova, a ne uzroka), ne vidi se način na koji je dugoročno moguće; reforme Ustava i Izbornog zakonodavstva, koje počivaju na tezi o „ugroženosti“, same ne mogu riješiti problem, čiju suštinu vidimo pomoću Toddovih parametara.

Ono što nas razlikuje od sovjetskog modela jeste mogućnost promjene vlasti na izborima, što (kao ni same reforme) ne garantuje promjenu, ali ostavlja realnu šansu. Ako ne dođe do strukturnih reformi, ostaje samo pitanje trenutka (veća globalna turbulencija, konkretnija agresija Srbije i Hrvatske), a onda ipitanjegranica po kojima će se BiH raspasti i pitanje žrtava kojima će raspad biti plaćen.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba)


Komentari - Ukupno 71

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još